Foto: SA FaceBook

Vrhovni sud Turske je donio odluku da poništi prethodnu kojom je Aja Sofija postala spomenik. Potom je i vlada poništila odluku Kemala Ataturka od prije skoro 90 godina, kojom je ovaj osnivač moderne Turske proglasio Aja Sofiju muzejom. Sve dotle je ovaj Božiji hram, sagrađen u 6. stoljeću neposredno pred rođenje posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s., služio kao džamija. Kada je 1453. sultan Mehmed Fatih II osvojio Kostantinopolj, on je ovu najveću crkvu u svijetu u to vrijeme, pretvorio u džamiju.
Odluka Turske vlade da Aja Sofiji vrati status vjerskog objekta, stavljajući u drugi plan turističku dimenziju objekta, izazvala je lavinu negativnih reakcija od strane svjetskih lidera kršćanskih zajednica, posebno od lidera Pravoslavne crkve u Grčkoj i Rusiji. Čak se i Papa oglasio sa negativnim reakcijama.

Kemal Ataturk je po preuzimanju vlasti, samo Bog zna po čijem nalogu, a o tom se u javnosti malo govori: ukinuo islamski hilafet, krenuo u brutalno razračunavanje sa svim što je imalo veze sa vjerom – zatvorio mektebe i medrese, ukinuo sufijske redove, pozatvarao mnoge imame, spalio mnoge rukopise neprocjenjive vrijednosti, ukinuo arapsko pismo, zabranio tradicionalnu i nametnuo evropsku odjeću, proglasio ezan nepoželjnim “jer stvara štetnu buku”, zabranio hidžab i turban…

Ima li većeg naslinika od onog koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!
(Kur’an, 2:114)

U ovom ajetu “Harabiha” ne znači samo nešto fizički porušiti, nego promijeniti namjenu, iznevjeriti svrhu za koju je nešto uspostavljeno, učiniti to duhovno zapuštenm i zapostavljenim.

Aja Sofija je postala duhovno mrtva kada je pretvorena u muzej. Tada je praktično postala ‘haraba’ i tada je svedena na Art Sofiju. U muzeju se ne slavi Bog. U muzeju se posmatra a ne učestvuje. U džamiji se učestvuje u obožavanju, slavljenju i spominjanju Boga. To mora biti i ostati glavna i centralna i funkcija i atrakcija svakog hrama Božijeg pa tako i ovog. Sve drugo ima sekundarnu važnost. Aja Sofija ne znači mudrost umjetnosti, nego mudrost svetosti.

Aja Sofija je sagrađena prije pojave islama iz ljubavi prema Bogu – jednom i jedinom Gospodaru svih svjetova. Kada su Osmanlije zauzele Kostantinopolj, ovaj Božiji hram je nastavio da služi svrsi za koju je sagrađen, nastavio je da služi slavljenju i obožavanju Allaha dž.š. sve do pojave Kemala Ataturka, koji donosi ilegalnu odluku da otuđi i oskrnavi privatno vlasništvo sultana Mehmeda Fatiha II, koji je ovaj objekat uredno i legalno otkupio, a potom ga uvakufio.

Čak bi i sekularisti trebalo da ustanu u zaštitu vjerskih objekata i da im vraćaju njenu glavnu i prvobitnu namjenu, priznajući pravo vjernika da žive u svijetu u kojem, po pravu na vjerovanje, Bog zauzuma centralno mjesto u njihovim životima.
Džamija Aja Sofija može i treba da bude otvorena i za sve one koji žele da je posjete kao monumentalno zdanje neprocjenjive historijske i arhitektonske vrijednosti, pa čak i mjesto gdje kršćani, ako žele, mogu obaviti molitvu po pravilima svoje vjere. Odluka da Aja Sofiji bude vraćen status vjerskog objekta ne treba da bude inspirisana i prožeta osjećanjem sujete, revanšizma, arogancije i likovanja, nego plemenitim osjećanjem tolerancije i inkluzivnosti, koja će ulogu i vrijednost Aja Sofije još više osnažiti i tako privući još više ljudi sa svih meridijana da je posjećuju i da se nadahnjuju njenim univerzalnim porukama.

Aja Sofija bi u svakom slučaju trebala biti više od džamije. Ona bi mogla biti Bogom dato mjesto i centar međuvjerskog dijaloga, učenja, pomirenja i razumijevanja u svijetu koji, nažalost, sve više destabilizira vjerska netrpeljivost.

Senad Agić