BOSNO MOJA, OD ZLATA JABUKO!

198

Bošnjaci su narod koji ništa nije naučio iz genocida!
Bošnjaci, to je narod koji više ne spominje hiljade civila, koje su srpski zločinci bacili u masovne grobnice, a potom uključili cijeli ‘državni’ sistem da te grobice sakriju.
Bošnjačke majke, čija su djeca ubijena, umiru u tišini i niko ih ne zove, ne traži da pričaju priču, da pričaju bol, da nam kažu svoju emociju, jer, kako je pošlo, opet ćemo uskoro morati ispočetka spoznavati i učiti lekcije na vlastitoj koži i životima: šta je to masovna grobnica; šta je silovanje; šta je agresija… Kao da nam je bilo malo!?
Historija je sa srpskim zločinom nad Bošnjacima dobila nove dimenzije: u rječnik krivičnog prava i u forenzičku praksu unijeti su novi termini: primarne, sekundarne, tercijare i ine masovne grobnice. Te grobnice je srpska ideologija napravila, da bi materijalizirala vijekovnu nacionalnu misao o pokoravanju Bosne i ‘isljeđivanju poturica’. Bošnjaci su zaboravili da je od 1945. godine, do danas, cijeli svijet napravio manje masovnih grobnica od Republike Srpske u tri i pol godine rata.
Svima je to jasno, osim Bošnjacima!
Bošnjaci su već skoro zaboravili šta se desilo (Ne treba isključiti mi mogućnost da Bošnjaci možda nisu ni bili svjesni šta im se desilo 1992-1995??? Niti su danas toga svjesni.).
Ako su Bošnjaci zaboravili, ako ne misle o svojim mrtvima: o roditeljima, djeci, rođacima i sunarodnjacima, koji su ubijeni, kako će onda voditi računa o živima. Što nas čudi da naše vladare ne zanima kako nam je, kada smo i mi zaboravili sve što smo zaboraviti mogli?
Bošnjački politički prvaci (čak i oni koji se ne smatraju Bošnjacima, ali se tako pišu da bi na izborima mogli dobiti komad vlasti) teško uspijevaju izaći izvan dometa vlastitog političkog i ličnog interesa. Stoga je apsolutno nevažno koja je partija u pitanju, brigu o zemlji i narodu po pravilu stavljaju u drugi plan.
U razgovoru sa prijateljima sa Zapada, krajem devedesetih, čuo sam jednu misao, koje tada nisam bio svjestan: ‘Bošnjaci su prerano postali kooperativni – pitanje je da li zaslužuju i da li će sačuvati državu!’
Tek danas, dvadeset i koju godinu poslije, shvatam da je postratna kooperativnost bošnjačke politike, utemeljene na nepotističko-kriminalnim i uskostranačko-minderskim strategijama budućnosti države, dovela opstanak naroda i zemlje u pitanje.
Samo Bošnjacima, narodu nad kojim je počinjen genocid, može da se desi da su postigli dogovor sa onima koji čuvaju, baštine i unaprjeđuju ideologije Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Politika je umjetnost mogućega, ali i ona ima svoje granice. Bošnjaci su po cijenu života morali insistirati da za partnere na drugoj strani imaju nekoga ko ne baštini ideologiju zločina i ideologiju zla.
Tako smo došli do pozicije, da zbog bošnjačke političke korektnosti (čitaj nesposobnosti i beskrupuloznosti bošnjačkih političara) neko, koga smo pustili da ga tu postavi politika koja baštini ideologiju Mate Bobana i UZP, i da taj neko sa državnog radija skida emisiju o genocidu; da istovremeno neko drugi krade arhivsku građu i uništava – jer nemamo obrazovane Bošnjake u državnom arhivu – Bošnjaci se ne mogu dogovoriti čiji će poslušnik tamo da sjedi. Fuj!
Ne postoji taj Ustav koji može dati za pravo nekome da negira Genocid putem državnog radija.
Ne postoji taj politički interes koji opravdava postupanje i prihvatanje svega što nam se ponudi – bolje da ne popstoji državni radio nego da on eventualno bude megafon zločinačke ideologije. Dok su naši borci za istinu o genocidu, zaboravljeni, ovom državom divljaju horde negatora, postavljaju se na pozicije, odlučuju… A Bošnjaku bošnjački moćnici mjerkaju boje, mjere boju krvnih zrnaca, ispituju šesnaesto koljeno…
A sa političkim partnerima, Miletom i Draganom, samo lagano, po dogovoru. Bez provjera i hatora!
Bošnjački prvaci, bošnjačka politika, nema pravo na političku korektnost.
Dok u Zvorniku ili Banja Luci, ne dopuštaju da imamo portira u vodovodu, mi u Sarajevu, poput jeftinih prostitutki, dajemo sve pozicije, i one koje trebamo i one koje ne trebamo. Samo da na njih ne dođe naš čovjek.
Prosječnom Bošnjaku u politici (nije važno koja je stranka u pitanju) više energije uzima borba protiv Bošnjaka ili stranačkog kolege, koji bi mogao doći na određenu poziciju, nego činjenica da je na tu poziciju došao iz Mostara ili Banja Luke, bez obzira što taj neko dolazi, sa jasnim i glasnim stavom, da mrzi Bosnu i Hercegovinu, da želi da je uništi. Nema opravdanja za bilo kakav dogovor sa onima koji dolaze u Sarajevu da ruše državu Bosnu i Hercegovinu.
Ili smo mi, pak, maloumni, mentalno nedovšeni etnikum.
A zašto to naš Bošnjak čini: Drugi Bošnjak je opasnost za vlastitu poziciju bošnjačkog moćnika. Oni drugi, koji javno negiraju i ruše državu Bosnu i Hercegovinu, oni su opasnost ‘samo’ za državu? A zar je to važno?
Naše ‘mudre glave’ često nam kažu: -Ma biće, ba, Bosne. Bilo je hiljadu godina, biće je opet!!!
Da, bit će Bosne, ali neće nas biti u njoj. U tome je problem!
Ovakav odnos prema narodu i zemlji može se smatrati postratnom predajom i prepuštanjem cijele zemlje onim ideologijama koje su je pokušale pocijepati, okupirati, uništiti…
Da podsjetim: desetak godina poslije rata srpski političari još uvijek nisu javno smjeli govoriti da im je cilj uništenje Bosne jer su se bojali ‘međunarodne zajednice’, odnosno mogućeg isljeđivanja za ratne zločine. Nisu se oglašavali ni iz Beograda, bojeći se presude za agresiju. Nama novinarima je OHR bio zabranio, u godinama poslije rata, da koristimo riječ četnici, jer smo navodno nekoga vrijeđali. Dok smo mi tu riječ morali izbjegavati, postajući kooperativni, četnici su jačali svoju ideologiju i danas je ne kriju. Ona osvaja čitav jedan narod, u kojem je ta ideologija bila skoro periferna, čak i 1995.
A gdje smo mi u međuvremenu?
Puštajući na miru hiljade ratnih zločinaca da žive oko nas, onih koji su ubijali civile u Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru, Sarajevu… mi energiju trošimo na to da li je Đozo bio ili nije bio nacista. Đozom neka se bavi historija, a besramnici, koji uzimaju hiljade maraka za svoj nerad i nekompetentnost, neka učine nešto za spas ove zemlje, jer ona brzo i sigurno prelazi u ruke onih koji to nisu uspjeli učiniti 1992. godine, puškom i kamom, a sada to čine, jer se Bošnjaci međusobno uništavaju, boreći se za sitna vlastita zadovoljstva i šićare. Danas je Đozo, sutra je već Alija Izetbegović, prekosutra ja, ti, on, ona…
Prerana kooperativnost i današnja politička korektnost, ravni su izdaji u ratu.
Treba se vratiti nekoliko koraka nazad i postaviti crvenu liniju, preko koje se ne može ići. Nema razgovora ni političkog dogovora sa partnerima iz drugih naroda, sve dok se ne daju odgovori i ne utvrde principi:
-gdje su skrivene masovne grobnice i ko je odgovoran za njihovo pravljenje i premještanje (ako Republika Srpska nema pravni legitimitet da bude tužena strana na međunarodnom sudu, onda postoji neki drugi pravni način da bude tužena i da odgovara – nažalost, mi čak i ne pokušavamo da tražimo rješenja, jer nas nije briga za naše mrtve)
-ko je počinio zločine i zašto vlasti Republike Srpske, odnosno kantona sa hrvatskom većinom, još ne isljeđuju zločine Srba i Hrvata, a kantoni sa bošnjačkom većinom i zločine Bošnjaka (treba se odreći svakoga ko je bio zločinac u ime bošnjačkog naroda i islama, takvi ovome narodu ne trebaju i ne pripadaju)
– u Sarajevu ne može dobiti posao niko ko negira Genocid, kao međunarodno potvrđeni zločin najvećih razmjera
-politički ustupci mogu i trebaju biti isključivo na paritetnoj osnovi i moraju uvažiti kvalitativnu dimenziju kadrova (ne mogu se kadrovima iz Republike Srpske i Zapadne Hercegovine davati važne pozicije u Sarajevu i Tuzli, a da u Banja Luci, Širokom Brijegu, Zvorniku ili Mostaru, Bošnjak ne može dobiti ni poziciju portira; ne mogu posao u državnim institucijama i preduzećima dobijati baštinici ideologije zločina, a da najiskrenije bosanske patriote, sa boljim stručnim referencama, budu na birou za zapošljavanje).

Od ovih principa Bošnjaci ne mogu odustati ni po koju cijenu.
Nažalost, Bošnjaci uljuljkani u lažima, koje nam plasiraju nesposobni i nemoralni političari, danas žive u iluziji da će nas Amerika spasiti. Da će Biden doći i uraditi ono što mi nismo mogli, nismo htjeli i nismo željeli.
Mi lažemo sami sebe!
Lažemo svoje birače!
Lažemo svoje čitaoce!
Lažemo svoju djecu!
Bošnjacima je preostala samo iluzija, da u nju vjeruju. Iluzija da će nas neko drugi zaštititi.
Ne! Neće Biden ništa uraditi za nas! Uradit će samo ono što je interes Amerike. A mi moramo da se izborimo za svoj interes.
Živeći na takvoj iluziji, da će neko drugi za nas raditi i izgarati, izgubili smo u zadnje tri decenije 100.000 civila (koje danas ne tražimo i prepustili smo ih zaboravu); izgubili smo Srebrenicu (koju smo danas politički skoro predali onima koji su je okupirali); izgubili smo tri četvrtine zemlje, a na onoj jednoj, na kojoj jesmo, ostajemo svakodnevno bez ljudi; zemlja je ostala bez milion Bošnjaka koji su danas u svijetu, jer su bili prinuđeni da odu…
Vlastiti politički i nacionalni mazohizam prešao je crvenu liniju i najavljuje godine u kojima ćemo sve češće i sa razlogom govoriti o opstanku Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Kaže nastavnik iz jednog sela, nedaleko od Tuzle: -Od mojih osamnaest učenika, njih petnaest uskoro ide iz Bosne. Njihovi roditelji su davno započeli proces dobijanja papira!!!
Bosna, nekada, od zlata jabuka, uskoro će ostati tek iscijeđeni limun!

Piše: Mehmed Pargan