Pretpostavka je naučnika koji su se bavili istraživanjem prošlosti Priboja i Polimlja da je proteklo 7.000 godina od najstarijeg poznatog naseljavanja ljudi u ovim krajevima. Naučnici tvrde da je u ovim krajevima prije Rimljana egzistiralo stanovništvo pod imenom Autorijat. Vijek i po prije nove ere, na ovim prostorima na vrhuncu svoje moći bili su Kelti. Kako piše Strabon, Kelti su živjeli izmiješani sa Ilirima, Skordiscima i Tračanima. Prvu administrativnu podjelu u ovim krajevima izvršio je Julije Cezar, a Priboj i okolina ulazi u provinciju Ilirik. U doba Dioklecijana formirana je provincija Prevalitana, čije je sjedište bilo u Skodri, današnjem Skadru, a u čiji sastav je ušao i Priboj. Rimljani su vladali ovim krajevima sve do 9. vijeka nove ere. U historiji se 822. godina spominje kao početak kada su Slaveni prvi put formirali administrativne oblasti u krajevima oko Lima, gornjeg toka Drine, Pive i Tare. O pribojskom kraju ima vrlo mali broj podataka. Tek 1153. godine arapski putopisac El-Idriz Abdulah spominje naselje Banju. Banja je bila centar Nemanjića za borbu protiv bogumila. Nemanjići su na najbrutalniji način progonili bogumilsko stanovništvo iz ovih krajeva, nazivajući ih bezbožnim, bledivim, prokletim babunima. Brdo Pobijenik dobilo je ime po tome što su tu Nemanjići pogubili veliki broj bogumila, a rječica Babotina dobila je ime po tome što su u nju bačeni leševi pobijenih bogumila, koje rječica nije mogla da odnese. Zbog toga je Stjepan Kotromanić, nešto prije 1328 godine, poveo vojsku bogumila koji su porušili Banju. Srpski historičari i pisci brojnih knjiga o pribojskom kraju arheološke lokalitete na kojima se nalaze nekropole bogumilskih stećaka označavaju kao spomenike iz srpskog srednjeg vijeka. A zapravo, to je običan falsifikat. Najveći broj objektivnih historičara slažu se da je riječ o bogumilskim stećcima. Početkom 15. vijeka ovaj kraj zaposjedaju Turci Osmanlije. Priboj se prvi put spominje 1485. godine u popisu katastra Bosanskog pašaluka. Kasnije se spominje u dokumentima iz 1530. i 1532. godine. Svoje osnivanje Priboj zahvaljuje srednjovjekovnom gradiću Pribon, a svoj dalji opstanak i razvitak zahvaljuje Carigradskom drumu, kojim se odmah nakon dolaska Osmanlija odvijao veliki trgovački promet između Bosne i istoka. Prema Muvekitu i dr. Bašagiću, Osmanlije već 1415. godine gospodare okolnim mjestima – Pljevljima, Čajničem i Fočom, a već 1418. godine u Višegradu se nalazi imenovani bosanski beg Ishak-beg. Nakon konačnog pada Bosne pod osmanlijsku upravu 1463. godine, izvršena je upravna podjela teritorija i ustrojen poseban Bosanski sandžak, u čiji sastav ulazi i Priboj sa okolinom. Od Priboja na zapad bila je teritorija hercegovačkog sandžaka. Granica između ova dva sandžaka prolazila je kroz selo Goleša, djelići ga na Bosanska i Hercegovačka Goleša. Ovi nazivi su se zadržali sve do vladavine komunista, kada su im Srbi promijenili nazive u Pribojska i Her Goleša. U turskim izvorima Priboj se spominje 1469. godine kao pazar u nahiji Dobrun, kadiluk Višegrad. Oko 1516. godine Priboj postaje središte istoimene nahije Višegradskog kadiluka. Nakon 1565. Priboj postaje samostalni kadiluk, a nešto prije 1758. godine, Priboj je pripojen Starovlaškom kadiluku, čije je sjedište bilo u Novoj Varoši. Starovlaški kadiluk je dobio ime po jednom Vlahu, kojeg su Turci imenovali za sudiju, pa su u narodu ostale priče da su ljudi koji su se međusobno tužakali jedan drugom govorili: “Presudit će tebi stari Vla*”. U jednoj bujruldiji bosanskog vezira Husref Mehmedpaše, iz 1807. godine, Priboj i Rudo se spominju kao sastavni dijelovi Čajničkog kadiluka. Priboj nije imao gradsku tvrđavu, niti je bio uređen kao kapetanija u pograničnim mjestima jer je bio duboko u unutrašnjosti Bosne. Bio je to otvoren grad, čiji su vojnici čuvali Carigradski drum i omogućavali nesmetan prolaz dolinom Lima. Priboj je imao vojničku posadu sastavljenu od azebana, čiji je starješina bio ujedno i zapovjednik agaluka. Najpoznatiji azeban u Priboju bio je Hasanaga, koji je bio i utemeljitelj urbanog Priboja i autor najpoznatijeg dokumenta iz historije Priboja – Hasanagine vakufname. Pored vakufname, zapise o Priboju ostavljali su i mnogi putopisci. Godine 1530. kroz Priboj je proputovalo Poslanstvo austrijskog kralja Ferdinanda, sa tumačem Benediktom Kuripešićem, koji je zapisao da je, prešavši rijeku Uvac, na desnoj strani vidio stare zidine grada Pribon, koji je “za vrijeme Krstijana bio lijep gradić”. Dvije godine kasnije kroz Priboj prolazi drugo austrijsko poslanstvo, na čijem čelu su bili L. Nogarel i Josip Lamberg. I oni spominju da su došli u varošicu Pribon, prethodno ugledavši stare zidine gradića sa istim imenom. Da je Priboj već bio varošica i da se i dalje izgrađivao potvrđuje i zapis da je zapovjednik hercegovačkog sandžaka Gazi Sinan-beg u priboju podigao putnički karavan-saraj i most preko Lima. Tragovi ovog mosta postoje i danas, a naselje u okruženju i danas nosi naziv Mostina. Vraćajući se na istok Carigradskim drumom sa svog putovanja po Bosni 1659. godine, kroz Priboj je prošao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. On je Priboj opisao kao kasabu sa trista crijepom pokrivenih kuća, jednom džamijom i tri hana. Čelebija potvrđuje da je Priboj kadiluk u bosanskom sandžaku, a spominje i zidine grada Pribona. Srpski historičari, iz njima znanih razloga, ovaj grad nazivaju Jagat, navodeći da je to jedan od devet srednjovjekovnih gradova u Limskoj dolini, koji je preteča današnjeg Priboja, a da su o njemu pisali poznati putopisci, iako ni jedan od ovih putopisaca ne spominje Jagat, već samo Pribon. Srpski pisci brojne nekropole stećaka nazivaju grčkim grobljima. Devet srednjovjekovnih gradova u Limskoj dolini obično se nazivaju Jerinini gradovi i o njima su ispredane razne legende. U njima srpski historičari nisu mogli da pronađu ni jedno od srpskih i pravoslavnih obilježja. Od Evlijinog putopisa, pa sve do 1758. godine, o Priboju se ne zna ništa. Hasanagina vakufnama unijela je više svjetla o prošlosti i razvitku Priboja, sve do pojave Karađorđevih ustanika. Česti okršaji između bosanske vojske i srpskih ustanika vode se neposredno oko Priboja, koji je nekoliko puta spaljivan, a njegovi stanovnici raseljavani. U jednoj predstavci Narodnog vijeća iz Sarajeva upućenoj sultanu navodi se da “žene i maloljetna djeca po velikoj zimi, goli i bosi, plačući i suze prolijevajući, ovamo u varošice iz sela pobjegoše”. Ova događanja bila su presudan uzrok da se Priboj raselio i propao, tako da je 1852. godine imao svega 26 kuća, dva hana i jednu starinsku kuću. Ovo je zapisao Ivan Frano Jukić u svom opisu “Putovanja iz Sarajeva u Carigrad, godine 1852. mjeseca svibnja”. Pet godina kasnije, ruski konzul Hilfer Ding zapisuje da u Priboju ima 30 muslimanskih i 4 pravoslavne kuće. Priboj je ponovo stradao 1875. godine. Tada su ga napali i potpuno opustošili Srbi koje je predvodio iguman manastira Banja, Prokopije Bujišić. Srbi su napali Priboj u namjeri da se preko njega nesmetano spoje sa Mladim sokolima iz Bosne jer je, pred rusko-turski rat, u Srbiji bilo mnogo ruskih vojnika, uz čiju su pomoć Srbi digli ustanak, u cilju stvaranja čisto srpske nacionalne države. Ovaj ustanak grubo je ugušio čuveni turski državnik i vojskovođa Ali-paša, opustošivši manastir Banju, koji je kasnije, 1902. godine, obnovio sultan Abdulhamid, o čemu i danas svjedoči natpis na crkvi. Priboj je ponovo stradao 1896. godine, kada je u katastrofalnoj poplavi Lim odnio više kuća i Staro Rudo. Preokret u životu Priboja i Novopazarskog sandžaka nastao je poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Austrija okupirala Bosnu, a granica između Bosne i Novopazarskog sandžaka uspostavljena tri kilometra od Priboja. Međutim, prema posebnoj konvenciji između Turske i Austrije od 12. septembra 1879. godine, Austrija je dobila ovlaštenje da zaposjedne Priboj, Pljevlja i Prijepolje. Od tada se Priboj počinje podizati, a naročito nakon otvaranja željeznice Sarajevo-Uvac. Aneksijom Bosne, 5. oktobra 1908. godine, Austrija se povlači u granice anektirane Bosne, a Priboj sa Prijepoljem i Pljevljima ponovo se našao u granicama Turske. U Prvom balkanskom ratu, 1912. godine, srpska vojska okupira Priboj, nakon čega je život Bošnjaka u ovom gradu postao nepodnošljiv, a brojne porodice iseljavaju se u Tursku i Bosnu, čime se etnička struktura u ovom kraju drastično promijenila na štetu Bošnjaka. Zbog zločina koje su u balkanskim ratovima počinili Srbi i Crnogorci, iz Sandžaka se na prostore Goražda, Srebrenice, Brčkog, Tuzle i Sarajeva iselilo 23 hiljade Bošnjaka. Do 1912. godine, u Priboju su najpoznatije familije bili Hasanagići, Karaosmanovići, Kočevići, Mulaosmanovići, Ćelahmetovići, Husovići, Kulaši, Bećirovići, Demići, Selimagići, Selimbegovići, Mulabegovići, Softići, Saračevići, Topalovići, Peštovići, Maglajlije, Lagumdžije, Polimci, Čizmići, Zildževići, Kurtalići, Hadžiefendići, Memiševići, Turkovići, Ljuce, Rožajci, Pašalići, Baždarevići, Marići, Veletovci, Praše, Hadžihamzići, Uzunovići, Hadžimuratovići, Hajdarevići, Salkanovići, Ćelovići, Koldžići i drugi. Veliki broj ovih familija danas nema svoje potomke u Priboju, jer su istrijebljeni u brojnim pogromima. Starosjedioci iz reda pravoslavaca bili su jedino Anđušići. Za vrijeme austrougarske vlasti Priboj je naseljen pravoslavnim porodicama Strijelići, Borisavljevići, Stevovići i Vranići. Historija Priboja za vrijeme osmanlijskog perioda, zbog malog broja dokumenata, izložena je brojnim falsifikatima, osobito nakon 2000. godine, kada se pojavljuje veliki broj knjiga i tekstova, čiji su autori Srbi, opterećeni aktuelnom i dnevnom politikom. Upečatljiv primjer je knjiga “Stanovništvo opštine Priboj” iz 1998, u izdanju Geografskog fakulteta u Beogradu. U knjizi se, na 69. strani, nalazi panorama Priboja iz1878. godine, na kojoj se vidi crkva sagrađena tek 1938. godine, kao spomen kosturnica srpskim borcima izginulim u Prvom svjetskom ratu. Sa ovom fotografijom željela se budućim pokoljenjima ostaviti poruka da je Priboj oduvijek bio srpski grad. Srpska vojska, pod komandom majora Ilije Radivojevića, 1912 godine, bez ikakvog otpora, umarširala je u Priboj. Neki Srbi su umirivali Bošnjake da ne treba da strahuju od srpske vojske, jer su neki austrougarski novinari tada posjetili Priboj i navodno bili iznenađeni što Pribojem zbog osvete ne teku rijeke bošnjačke krvi. Sve se to, međutim, dogodilo poslije odlaska austrougarskih novinara. Bošnjaci Priboja su ubijani i progonjeni na sve moguće načine. Veliki broj Srba i Bošnjaka iz pribojskog kraja izginuo je u prvom i drugom balkanskom ratu. Budući da je za srpsko-crnogorsku vojsku Priboj bio kapija Bosne, imao je izuzetno veliki strateški značaj. Zbog toga je odmah na početku Prvog svjetskog rata ovdje mobilisano sve što je moglo nositi pušku, kako bi se suprotstavilo prodoru austrougarske vojske u Sandžak. Srpska vojska je, krajem jula 1914. godine, prodrla do ušća Lima u Drinu. Pod naletom austrougarske vojske, srpske snage su se povukle do Priboja. Međutim, 21. augusta 1914 godine, Austrougarska vojska je zauzela Priboj. U ovim borbama život je izgubilo 139 branitelja Priboja. U oktobru 1915. godine, Prva sandžačka divizija Crnogorske vojske pod komandom Janka Vukotića vodila je borbu oko Priboja protiv 62. austrougarske divizije, kako bi omogućila odstupanje srpske vojske preko Albanije. Okupacija ovih krajeva trajala je sve do novembra 1918. godine, odnosno do proboja Solunskog fronta, nakon čega je formirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Za vrijeme svoje vladavine, austrougarske vlasti su koristile nezadovoljstvo bogatih Bošnjaka, kojima su srpske vlasti oduzele zemlju i drugu vrijednu imovinu, pa su ih postavljali za svoje činovnike u lokalnoj vlasti. U to vrijeme je rođena i priča o čuvenoj “Zelenoj transverzali” kroz Limsku dolinu, sa ciljem da se zaštiti bošnjačko stanovništvo, koje je bilo izloženo strašnim represivnim mjerama od strane srpske vlasti. Cilj “Zelene transverzale” bio je i da se formira slobodni Sandžak, čiju ideju je zagovarao Husein Hasanagić, jedan od potpisnika čuvene Sjeničke rezolucije. U odbrani Srbije u Prvom svjetskom ratu zajedno sa Srbima učestvovali su i Bošnjaci. Prema raspoloživim dokumentima, spominju se Kurtovići, Pašovići, Alagići, a Nazif Čolaković, kao solunski borac, nosilac je i najvišeg ratnog odlikovanja. U novoformiranoj državi SHS prvo je sprovedena agrarna reforma. Oduzeta su imanja aga i begova. Bošnjačko stanovništvo je dovedeno do prosjačkog štapa. Osnovan je srez pribojski, kojem su pripadale općine Zabrđe, Kasidoli, Sočice, Bučje i Toci. Poslije 1925. godine naglo se razvija zanatstvo. Zastupljeni su bili skoro svi zanati za pružanje usluga potrebnih u tom vremenu. Prema raspoloživim dokumentima, zanatstvom su se više bavili Bošnjaci. Uporedo sa zanatstvom razvijala se i trgovina. Javnu rasvjetu činili su fenjeri na petrolej. Informisanje građana o važnim događajima obavljao je telal, udarajući u doboš uz povike – čujte i počujte. Prvi voz u Priboj i Sandžak stigao je 1. januara 1929. godine. Željeznička pruga je povezivala Priboj sa Sarajevom i unutrašnjosti Srbije preko Međeđe, Višegrada i Užica. U to vrijeme Priboj postaje najvažnije trgovačko mjesto u Sandžaku. Između dva svjetska rata u Priboju je djelovalo srpsko kulturno-prosvjetno društvo “Sveti Sava”, a u augustu 1920. osnovano je bošnjačko kulturno društvo “Gajret”, čiji je osnivač bio Smajlaga Bašić iz sela Rajčevića. Zbog političkih prilika u Priboju, pokolja Bošnjaka u selu Šahovići i parlamentarnih izbora 1925. godine, “Gajret” je prestao da radi. Povodom izbora 1925. i saznanja da je muftija Šećerkadić sklopio savez sa Radikalnom strankom Nikole Pašića, u cilju eliminisanja stranke “Džemijet” i agitovanja kod Bošnjaka da glasaju za radikale, Jugoslovenska muslimanska organizacija je pribojskim Bošnjacima uputila pismo sa upozorenjem da će, ukoliko glasaju za radikale, ostati usamljeni “kao vuk na kijametskom danu”. Sva nastojanja vođa JMO i dr. Mehmeda Spahe da Bošnjaci glasaju za svoju listu ostala su bez uspjeha. Nikola Pašić je likvidirao “Džemijet”. Bošnjaci su glasali za radikale, nakon čega su sva njihova prava doslovno likvidirana. Poslije zavođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, Bošnjaci su izloženi teroru, ubistvima i protjerivanju sa svojih imanja, a Sandžak i Priboj su tadašnjem režimu poslužili kao teren za interniranje političkih protivnika iz drugih krajeva Srbije. U vrijeme Šestojanuarske diktature obezvrijeđena je Hasanagina vakufnama i ukinut njegov amanet da džamijom upravljaju Hasanagići ili ugledni imami iz Priboja. Pod njemačku okupaciju Priboj je pao 17. aprila 1941. godine. Dijelovi Osme tenkovske divizije Druge njemačke armije ušle su u Priboj iz pravca Višegrada i zauzele ga bez ikakvog otpora. Njemačke trupe su odmah uspostavile komandu mjesta sa svojom posadom. U ljeto 1941. godine u Priboj je ušla jedna ustaška formacija sa ciljem da ga pripoji Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Ustaše su se na intervenciju Njemačke komande odmah povukle u pravcu Višegrada. Nakon podjele interesnih zona u okupiranoj Jugoslaviji, u Priboj ulaze dijelovi italijanskih divizija “Pusterija” i “Venecija”, koje ostaju sve do 1943. godine. Partizani se organizuju tek pred kraj 1941. formiranjem Pribojske čete, koja je djelovala u sastavu Crnogorsko-sandžačkog partizanskog odreda. U Kasidolima kod Priboja, 21. decembra 1941. godine, prenoćio je Josip Broz Tito. Tada je donesena odluka da se formira Prva proleterska brigada, što je bila osnova za formiranje Jugoslavenske narodne armije. Tokom 1942. u Priboju je jedno vrijeme djelovala njemačka, italijanska, bugarska i četnička komanda mjesta. Četnici Draže Mihajlovića i Pavla Đurišića izvršili su strašan pokolj nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom. Prvi pokolj, pod komandom Baja Pivljanina, dogodio se 1942, a trajao je od petka, 28. januara do mjeseca aprila, a drugi 1943, pod komandom pod komandom Vojislava Lukačevića, zamjenika komandanta svih četnika Crne Gore i Sandžaka Pavla Đurišića. Drugi pokolj također je započeo u petak, 5. februara, i trajao do mjeseca aprila. U Priboju su, od 1941. do 1945. djelovala tri četnička odreda: javorski, pod komandom Miće Manovića iz Batkovića kod Priboja, bićki, pod komandom Dikana Novakovića iz Kasidola i banjski, pod komandom Dušana Rakovića iz Banje. U 56 bošnjačkih sela sve je opljačkano i spaljeno. Goloruko bošnjačko stanovništvo bilo je potpuno nezaštićeno. U takvoj beznadežnoj situaciji, Kahro Šuman je sa svojih 200 vojnika uspio da formira odred milicije pod imenom “Kahrovci”, s ciljem da Bošnjake brani od četnika. Krajem oktobra 1941. godine, Kahrovu miliciju su napali pribojski četnici, sa namjerom da ih likvidiraju. Kahro je organizovano dočekao četnike, razbio ih i protjerao preko Metaljke u Čajniče. Krajem novembra i početkom decembra 1942. godine, pribojski četnici su se udružili sa četnicima iz Pljevalja, koji su bili naoružani mitraljezima, i zajednički napali Kahrovce. Zbog nedostatka municije, Kahro se povlači u Priboj, štiteći bošnjačko stanovništvo, koje je bježalo. Zbog saradnje četnika i Italijana, Kahro je bio prisiljen da preda oružje Italijanima, a miliciju raspusti. Italijani su Kahru Šumana i Muniba Čebu, s još osamnaest Bošnjaka, sproveli vozom do Višegrada. Ovim činom četnicima je omogućeno da izvrše genocid nad bošnjačkim civilima. Od decembra 1941. do oktobra 1943. godine, u Priboju nije postojala nijedna bošnjačka naoružana formacija. U oktobru 1943. godine u Sjenici je od prognanih vojno sposobnih Bošnjaka iz Priboja formiran odred milicije, čiji je komandant bio Ćamil Hasanagić. Formiranje odreda Muslimanske milicije za Priboj došlo je veoma kasno, jer je genocid već izvršen, a preživjelo stanovništvo se razbježalo u pravcu centralne Bosne ili istočnog dijela Sandžaka, koji je bio pod zaštitom branitelja Bošnjaka, koje su predvodili Hasan Zvizdić, Aćif ef. Hadžiahmetović, Džemail Koničanin, Husein Rovčanin, Sulejman Pačariz i drugi. Genocid nad Bošnjacima u Priboju, izvršen tokom zime 1943. godine, najmasovniji je zločin ikada počinjen nad ljudskim bićima na teritoriji Srbije, a koji su počinili Srbi nad nesrbima. Istraživanje ovog zločina ni do danas, poslije 76 godina, nije završeno. U arhivu Srbije pohranjena je vrlo obimna dokumentacija Državne komisije za utvrđivanje zločina, koje su počinili okupatori i domaći izdajnici. Dokumentacija sadrži uglavnom izjave rođaka i komšija žrtava, što nije slučaj za Priboj. O zločinima genocida u Priboju nema ni jednog svjedočenja savremenika, niti postoji dokumentacija o masovnim zločinima nad Bošnjacima u Priboju. Lokalni odbor za istraživanje zločina četnika nad Bošnjacima pribojskog kraja, 1946 godine je utvrdio broj od 1.542 žrtve. Od toga broja muškaraca je bilo nešto manje od 30%, žena 25% i djece oko 45%. Ovaj spisak žrtava dugo je prikrivan, a objavljen je u Sarajevu tek 1996. godine. Drugo istraživanje izvršila je Savezna komisija SFRJ za utvrđivanje broja žrtava fašističkog terora i njihovih pomagača i utvrdila da je u tadašnjem pribojskom srezu, od strane četnika, ubijeno 1125 Bošnjaka. Ovo istraživanje pokazalo je sračunato neprofesionalan i netolerantan odnos prema bošnjačkim žrtvama, jer je Priboj bio srez sa najviše počinjenih masovnih zločina nad Bošnjacima u Srbiji. Priboj se ne spominje ni u izvještajima četničkog komandanta Pavla Đurišića, upućenog Draži Mihajloviću, koji govori o 9.200 muslimanskih žrtava u Bijelom Polju, Pljevljima, Foči, Čajniču i Rudom. Treće istraživanje o genocidu u Priboju izvršio je, od 1962. do 1965. godine, Džemail Arnautović, kao jedini Bošnjak koji je imao sluha da genocid sačuva od zaborava. Kako navodi Arnautović u svojoj knjizi “Aktuelni događaji”: “Od 1945. do 1990. godine, od postojećih Bošnjaka sa srednjoškolskom spremom, do doktora i akademika, kao i svih hodža, imama na službi tamo gdje je izvršen genocid, od tih školovanih i za to sposobnih, niko nije organizovao niti pitao svoje sugrađane, a hodže svoje džematlije, koji su preživjeli genocid i živa su istorija zločina u dva genocida za istinu o tome šta su Bošnjaci doživjeli i preživjeli.” Arnautović ističe da su: “Rukovodstva u vlasti u kojima je bilo Bošnjaka, govorili da ne treba govoriti, a još manje pisati i istraživati, o onome šta se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, sve radi čuvanja ‘bratstva i jedinstva’. To su govorili i meni lično i predlagali da ne istražujem, da ne pišem i da ne objavljujem ništa o tome. Ja ih nisam slušao jer sam smatrao da takvi podržavaju genocid i žele da rehabilituju četnike.” Iako polupismen, Arnautović je odlučio da piše o genocidu. Uspostavio je saradnju sa 112 Bošnjaka i Bošnjakinja, koji su bili živa historija genocida i istražio događaje u 56 sela. Arnautović se fokusirao samo na žrtve četničkog pokolja. Istraživanjem je prikupljao opće podatke o imenu i prezimenu, godinama starosti i mjestu događaja. Tako je prikupio podatke o 2473 žrtve. Manjkavost ovog istraživanja je to što nisu bilježena svjedočenja preživjelih. Iz Arnautovićevog istraživanja, kao i onih kasnije, izvodi se zaključak da je četnička strategija bila – ubiti što više bošnjačke djece. Ubiti budućnost. Zatrijeti naciju. To potvrđuju primjeri sela: Kukurovići – od 67 žrtava 35 djece, Kula – od 94 žrtve 56 djece, Plašče – od 196 žrtava 103 djece, Sočice – od 102 žrtve 57 djece, Strmac – od 172 žrtve 83 djece, Zabnjica – od 257 žrtava 137 djece, Zabrđe – od 85 žrtava 45 djece. Slično je i u drugim selima. Arnautovićevo istraživanje i objavljivanje spiska podataka o žrtvama u javnosti nije adekvatno vrjednovano jer, navodno, rezultati popisa nisu objavljeni na naučno prihvatljiv način. Za srpsku i jugoslavensku javnost prihvatljiviji su bili falsifikati i podvale sa ciljem da istina o genocidu nad Bošnjacima Priboja bude negirana i minimizirana, a bošnjačke žrtve nipodaštavane. Tako se 715 bošnjačkih žrtava iz Priboja vode kao Romi, Srbi i Crnogorci, stradali u ustaškom logoru Jasenovac. Da bi se napravila zabuna i minimizirala razmjera genocida u Priboju, pod žrtve iz ovog kraja podvedeno je i na stotine ljudi sa imenima i prezimenima koja nikada nisu postojala. Neka od njih su prezimena: Čekada, Faraguna, Gripović, Ergo, Lontoš i druga. Tako je “na naučno prihvatljiv način” povećavan broj stradalih Srba u Jasenovcu, a umanjivan broj bošnjačkih žrtava u Priboju. Prema raspoloživim dokumentima, u Jasenovcu je ubijen samo jedan Srbin iz Priboja. To je Jovan Jović. Razlika u broju žrtava, koji je utvrdio Džemail Arnautović, u odnosu na brojku koju je utvrdila Savezna komisija za istraživanje zločina je 1348. Namjera Savezne komisije SFRJ suviše je providna da bi se mogla kvalifikovati kao slučajna greška. Cilj da se diskredituje prošlost i minimizira genocid nad Bošnjacima je očigledan. Bošnjaci Priboja su i u Arnautovićevom istraživanju uočili manjkavosti jer spiskom stradalih nisu obuhvaćena mnoga lica. Budući da ni u knjizi Vladimira Dedijera i Antuna Miletića “Genocid nad Muslimanima” (izdatoj 1990) jedino genocid u Priboju, i to ne slučajno, nije opisan, što je pobuđivalo mnoge sumnje o prikrivanju prošlosti, otvorio se prostor za novo istraživanje. Trebalo je da prođe još 40 godina da bi, iritiran falsifikovanjem prošlosti od strane SUBNOR-a Priboj, inicijativu za novo istraživanje pokrenuo Safet Hasanagić, potpukovnik JNA u penziji, koji je sa historičarem Antunom Miletićem i grupom saradnika iz Priboja, tragajući po arhivskoj građi u muzeju u Užicu, Vojnom muzeju u Beogradu, Arhivu Srbije i Arhivu Jugoslavije, utvrdio spisak od 3624 Bošnjaka koji su u Priboju stradali od četničke ruke. Taj spisak je 2019. godine objavljen u knjizi: “Da pravda ne utihne”, čiji su autori Milan Radanović, Faruk Dizdarević i Muaz Hasanagić. Nakon utvrđivanja spiska od 3624 stradala Bošnjaka, koji su spomenuti u ovoj knjizi, Safet Hasanagić i Antun Miletić nastavili su istraživanje. U svom javnom nastupu Miletić je iznio podatak da je u Priboju ubijeno 3735 Bošnjaka, što je za 111 više u odnosu na već sačinjen spisak. Neposredno pred smrt, Hasanagić je izjavio da su pronađena imena još 6 stradalih, što predstavlja ukupan zbir od 3741 osobe. Antun Miletić je iznio i podatke o broju ubijene djece u Priboju i srezovima u okruženju, iz kojih se vidi da su od ukupnog broja ubijenih polovina bili djeca do 15 godina starosti: u Pljevljima je od ukupno 1492 ubijena Bošnjaka bilo 768 djece, u Foči – od 3497 ubijenih lica 943 djece, u Čajniču – od 411 lica 21 dijete, a u Priboju – od 3741 lica 1836 djece. Ubijanjem djece na najmonstrozniji način, četnici su željeli potpuno izbrisati život Bošnjaka na prostoru koji spaja Sandžak sa Bosnom. Obzirom da je na popisu stanovništva iz 1931. godine u Priboju bilo 6.010 Bošnjaka, 1941. godine nije ih moglo biti više od 7.000 jer se, zbog torture Kraljevine Jugoslavije, veliki broj bošnjačkih porodica iselio u Tursku i Bosnu, zaključuje se da je u genocidu u Priboju pobijeno više od polovine bošnjačkog stanovništva. Odbor za ljudska prava i humanitarnu djelatnost Priboju izvršio je 2017. godine istraživanje o lokacijama masovnih grobnica u pribojskim selima i utvrdio brojku od 87 lokacija, gdje se nalaze kosti stradalih ili pepeo spaljenih tijela bošnjačkih civila. Do 2019. godine izvršena je ekshumacija i klanjana dženaza samo za 32 ubijene osobe iz Zastijenja i 40 osoba u Crnugovićima. Istraživanje o genocidu nad Bošnjacima u pribojskom kraju sigurno će se nastaviti, jer spisak žrtava objavljen u knjizi “Da pravda ne utihne” nije konačan. Bošnjaci pribojskog kraja koji su preživjeli genocid počinju se vraćati iz muhadžerluka 1945. godine, ali zatiču svoje spaljene domove i imanja, koja su među sobom podijelili komšije Srbi, kao i spaljene džamije i mektebe u svim selima. Život počinje ispočetka. Komunistička vlast je primorala Srbe da vrate bošnjačka imanja. Kuće se prave od blata i pruća, namirnice se dijele na tačkice. Bošnjaci opet nisu imali mira. Od 1945. pa sve do 1957. godine, krajevima oko Priboja, Pljevalja, Čajniča, Višegrada i Rudog operisala je odmetnička banda Bože Bjelice i Srpka Medenice. Poučeni iskustvom iz prethodnog rata i sjećanjem na zločine Koste Pećanca, Bošnjaci su zazirali od svih naoružanih formacija, koje su dolazile iz šume, te su se mnogi odlučili na odlazak bez povratka. Međutim, meta spomenute odmetničke bande nisu bili Bošnjaci, već komunisti. Božo Bjelica je likvidirao jedan broj Srba, a ubijao samo one Bošnjake koji su bili aktivni članovi Komunističke partije. Čitavu jednu deceniju druge polovine prošloga vijeka, u Sandžaku, pa tako i u Priboju, obilježila je diktatura ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića, koji je imao plan da protjera sve Bošnjake iz Sandžaka i Albance sa Kosova. Zbog ove diktature i policijske represije, mnogi Bošnjaci su se pokrenuli sa svojih tek blatom i priručnim sredstvima obnovljenih ognjišta. Mnoga bošnjačka sela u pribojskom kraju ostala su pusta, i u njih se Bošnjaci nikada nisu vratili. Neka od bošnjačkih sela postala su srpska. Borak i Zagradina bili su vlasništvo pljevaljskih aga. Šiljci i Penezići bili su vakuf džamije Husein paše Boljanića, Dodatni podstrek za iseljavanje bila je zabrana rada mekteba. U pribojskom srezu prije rata, pored gradskog, radili su još mektebi u Čitluku, Miliješi, Požegrmcu, Kasidolima, Zabrnjici, Zabrđu, Strmcu, Kukurovićima, Sočicama, Rajčevićima, Ritošićima, Crnugovićima, Zaostru i drugim selima. Zabrana rada mekteba značila je zabranu praktikovanja vjerskih osjećanja. Instrukcijama AVNOJ-a, u februaru 1945. godine, o podjeli Sandžaka i ukidanju autonomije, Bošnjacima je zabranjeno i nacionalno izjašnjavanje. Ostavljena je samo mogućnost da se izjašnjavaju kao Srbi ili Crnogorci. Zbog toga su se mnogi odlučili za put u Anadoliju. Međutim, u Turskoj nisu prihvatani kao Srbi ili Crnogorci i zbog toga su, čekajući “vasiku”, kojom bi postajali Bošnjaci ili Turci, mnogi ostajali u Makedoniji. Sela: Orizari, Konjare, Batinci i Ljuben i danas su naseljena Bošnjacima iz ovih krajeva, koji su se tu zaustavili na putu za Tursku. Poslijeratna komunistička vlast činila je sve da kod Bošnjaka proizvede duhovno posrnuće. Pored zabrane rada mekteba, u džamije su dovođeni imami sa strane. Okupljanje muslimana na teferičima odobreno je samo na pravoslavne praznike: Blagovijest, Đurđevdan, Vidovdan, Petrovdan i druge. Okupljanje povodom Bajrama dešavalo se samo u Hasanaginoj džamiji i džamiji u Čitluku. Prije Drugog svjetskog rata Priboj je imao ukupno 16.070 stanovnika, od kojih se 97% bavilo poljoprivredom. U gradskom području živjelo je 1.549 stanovnika, od kojih su još uvijek većina bili Bošnjaci. Godina 1953. je godina preokreta. Vlada Srbije donijela je odluku da se u Priboju otvori fabrika kamiona FAP. Odluku je saopćio tadašnji predsjednik Srbije Petar Stambolić. Iako nije bilo nikakve ekonomske opravdanosti da se u Priboju otvori fabrika, odluka je donesena. Oduzeta su imanja bošnjačkih starosjedilaca, Hasanagića, Ćelovića, Koldžića i drugih i izgrađena je fabrika, a uz nju i grad Novi Priboj sa modernom infrastrukturom. Bošnjacima je oduzeto Čitlučko polje, gdje se talasala pšenica, a naknada za zemlju bila je mizerna. Za kvadrat oduzetog zemljišta mogla se kupiti kutija šibica. Mnogi vlasnici imanja nudili su dvostruko više da im se zemlja ne oduzima. Stanovništvo Priboja, koje se uglavnom bavilo poljoprivredom, nije imalo nikakva tehnička znanja da bi Priboj bio promovisan u grad automobila. Kakvo je bilo znanje o tehnici, govori ovaj primjer: Krene jednom mehandžija Paja Vidojević sa starješinom manastira Banja Gedeonom Mavrićem u Rusiju da traži pomoć za obnovu manastira. Četiri dana su putovali do Mitrovice, a onda vozom do Soluna, pa brodom do Odese. Dok je Gedeon u crkvi razgovarao sa ruskim sveštenicima, u crkvu je blijed kao kreč utrčao Paja. “Ej pope Gedeone, gdje si da vidiš čudo?” “Šta je Pajo, šta se desilo?”, upita pop. “Izađi na ulicu da vidiš kako džadom juri fijaker bez konja!” Krstio se i Paja i Gedeon, buljeći u fijaker. Ruski popovi, kad su shvatili o čemu je riječ, počeli su da se smiju. “Nije to fijaker, to je auto. Njega ne vuku konji već motor”. Eto, sa takvim osjećajem za tehniku Priboj postaje industrijski centar visoke tehnologije. Početkom novembra 1953. godine, iz fabričkih hala izašao je prvi kamion. Za njegov volan prvi je sjeo Numan Zekić iz Sjenice, prešao sa njim milion kilometara, nakon čega je kamion vraćen u fabriku i služio kao atrakcija. U Priboj su sračunato dovođeni kadrovi i radna snaga sa svih strana. U jednom vremenu u Priboju su živjeli i radili pripadnici 22 nacionalnosti. Šezdesetih godina, broj stanovnika u gradu povećan je za 1.500% ili petnaest puta. Starosjedioci Bošnjaci su Novi Priboj nazvali kolonijom. Za pribojske Bošnjake u FAP-u je bilo malo mjesta. Ilustrativan su primjer sela Sočice, Rajčevići i Hrepci, koja su se skoro potpuno preselila u Sarajevo jer mladi ljudi nisu mogli dobiti posao u Priboju. Uzevši sve u obzir, nameće se zaključak da je glavni motiv otvaranje fabrike kamiona, a kasnije fabrike poliester masa i trikotaže, bila promjena strukture stanovništva na štetu Bošnjaka. “Čišćenje” Bošnjaka iz ovog kraja nastavljeno je ukidanjem uskotračne pruge Priboj – Sarajevo, koja je za Bošnjake Priboja i ostalo bošnjačko stanovništvo u dolini Lima i Drine značila kontakt sa muslimanskim svijetom. Osamdesetih godina pribojska policija je, bez ikakvog razloga, na smrt pretukla mladića Aliju Toskića, što je uzburkalo javnost. Bošnjaci, koji su do tada čvrsto vjerovali u bratstvo i jedinstvo, revidirali su svoja uvjerenja. Mjesecima nakon toga u ugostiteljskim objektima i na ulicama Priboja, u znak protesta, odjekivala je pjesma “Nema te više Alija”. U jednom autobusu se začula i četnička dreka uz pjesmu “Ljubio sam bula trista sve zbog bratstva i jedinstva”. Buđenje četničke aždahe osjećalo se u cijeloj Limskoj dolini. Oni imućniji Bošnjaci su počeli kupovati zemljište u Sarajevu, gradili kuće i odseljavali se. Nije poznato koliko se Bošnjaka od 1980. do 1991. godine odselilo iz Priboja, ali je Prijepolje u tom periodu ostalo bez 2.677 bošnjačkih stanovnika. Za njima niko nije žalio, niti ih je zaustavljao. Agresijom Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, započinje novi masovni egzodus Bošnjaka iz Sandžaka, a posebno iz Priboja, kao najslabije karike u bošnjačkom korpusu. Na cijeloj teritoriji neprekidno je odjekivala bjesomučna pucnjava iz svih oružja. Padale su bombe, topovske cijevi bile su okrenute prema bošnjačkim mahalama, Kalafatima i Čitluku. Četnička demonstracija sile bila je na svakom koraku, 24 sata dnevno. U privrednim kolektivima i lokalnim javnim institucijama ubrzano se vršio kadrocid, a ulicama Priboja vršljale su razne vojske i strani dobrovoljci. Ratni huškači pozivaju u rat za odbranu srpstva. Radio Priboj svakodnevno prenosi izvještaje sa ratišta u Bosni, Bošnjaci se nazivaju balijama, mudžahedinima, feslijama, Alijinim bojovnicima, džihadovcima i slično. Za Bošnjake Priboja nastao je pravi džehenem. Situaciju usložnjavaju kolone bošnjačkih izbjeglica iz Bosne. Postavljanje i zavarivanje metalnih otvora na nedovršenom Domu kulture doživljava se kao pripremanje logora za Bošnjake, po uzoru na Bosnu. Roditelji ubrzano sklanjaju djevojke i djevojčice u inostranstvo, strahujući od silovanja. Mladići bježe, strahujući od mobilizacije. Bošnjaci se optužuju da gomilaju oružje u džamijama, da mladiće šalje u rat protiv Srba, a poginule tajno sahranjuju noću, da održavaju tajne sastanke u određenim objektima, da bi ti objekti narednih dana bili srušeni. Glad se koristi kao sredstvo pritiska za iseljavanje, jer se rad Muslimanskog humanitarnog društva “Merhamet” proglašava nelegalnim i sprečava dostava humanitarne pomoći. Zastrašivanje bošnjačkog stanovništva, sa ciljem da se održi dinamika iseljavanja, postiže se genocidnim metodama. Događaju se ubistva Bošnjaka u Sjeverinu, kidnapovanje 17 Bošnjaka iz autobusa na relaciji Sjeverin – Priboj, a potom i njihova likvidacija, događaju se ubistva i kidnapovanje u obližnjoj Bukovici, kidnapovanje 18 Bošnjaka iz voza u Štrpcima, nedaleko od Priboja, a potom njihova 354 likvidacija, vojska Užičkog korpusa granatira selo Kukurovići, spaljuje selo i ubija troje Bošnjaka. Državnim terorom se spaljuje i uništava 180 bošnjačkih kuća, pljačka se bošnjačka imovina, siluju starice, a zabilježena je i jedna otmica iz vlastite kuće. U kampanji srbijanskog i crnogorskog državnog terora života se lišavaju 23 Bošnjaka iz Priboja, a sa ubijenim u Pljevljima i otetim u Štrpcima, taj broj je 49. Na ovom prostoru uz granicu sa Bosnom aktivno se provodi politika četničkog vojvode Vojslava Šešelja o “čišćenju” graničnog pojasa od nesrba, u dubini od 30 kilometara. Bošnjaci gube svoj viševjekovni životni prostor klasičnom metodom genocida, jer su proganjani, a da nisu pružili nikakav otpor. Na ovom prostoru nije bilo sukobljenih strana, nije bilo zločina na sve strane, postojala je samo jedna, zločinačka strana. Nakon Dejtonskog sporazuma 1995. godine, jedan broj Srba iz Bosne pokušava da svoje kuće u Sarajevu zamijeni sa Bošnjacima u Priboju. Općinske vlasti, u cilju prekomponovanja etničke strukture stanovništva, ovaj proces odobravaju, primjenjujući dvostruke standarde po Zakonu o zabrani prometa nepokretnosti, koji je donesen kako bi se spriječilo otuđivanje srpske imovine na Kosovu. Taj zakon, kada je riječ o otuđivanju bošnjačke imovine u Priboju, nije važio. Zahvaljujući djelovanju Opštinskog odbora SDA Sandžaka, ovaj proces je zaustavljen. Aktuelni režim u Srbiji koristio je sve metode da Bošnjake podstakne na iseljavanje iz Sandžaka, a posebno iz Priboja, izdavajući rješenja o invalidskom penzionisanju lica sa malim brojem godina radnog staža, računajući da će Bošnjaci, koji su regulisali status penzionera, napustiti Priboj, što se i događalo. Kampanja NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. godine omogućila je režimu u Srbiji da, koristeći Zakon o radu i radnim odnosima, podstakne Bošnjake na novi talas iseljavanja. Dok su Srbi mobilisani za odbranu od NATO pakta, radnicima Bošnjacima je određena radna obaveza, iako su preduzeća bila u kolapsu, a mnogi radnici godinama nisu vidjeli svoja radna mjesta. Bila je to svojevrsna prozivka sa jasno određenim ciljem. Većina Bošnjaka iz Sandžaka, a posebno iz Limske doline, odlučila se na bjekstvo, strahujući za goli život, jer sjećanje na zločine iz vremena agresije na Bosnu bilo je svježe. Hiljade bošnjačkih radnika iz Limske doline dobilo je rješenje o otkazu s posla, jer se nisu odazvali pozivu na radnu obavezu, u neprekidnom trajanju od pet radnih dana. Bošnjaci Priboja i Pljevalja vezivno su tkivo Bošnjaka iz Sandžaka sa Bošnjacima iz Bosne, ali Bošnjaci ovih krajeva nestaju. Njihovim nestankom, životni prostor Bošnjaka ograničit će se na enklavu koju čine Sjenica, Novi Pazar i Tutin, a Bošnjaci će doći u poziciju u kojoj se nalaze Palestinci.

Izvor: Tekst & fotografije
PREUZETI IZ KNJIGE “SANDŽAK BEZ BOŠNJAKA-VELIKOSRPSKI ZLOČINAČKI PLAN”