NEKA LJUBI KO GOD KOGA HOĆE!

0
29

Vlastite zablude koje volimo i živimo posljednjih decenija:
Slučaj prvi. Kada je potpisan Dejton, mi novinari, koji smo izašli iz rata, trebali smo da svoj način izvještavanja prilagodimo novim okolnostima. Isto, kako je bilo teško vojnicima da ostave oružje, većini novinara, koji su bili (i) u funkciji propagande, bilo je teško ostaviti svoje navike, svoj jezik, koji je nerijetko bio ubojitiji ili bolniji od ‘svijetloga oružja’. Da bi nas prilagodili novome vremenu, revnosni pripadnici ‘međunarodne zajednice’ napravili su listu riječi koje bi mogle vrijeđati drugu stranu. Tako je nama, koji smo pisali na teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, bilo zabranjeno da agresorsku/ neprijateljsku/ srpsku stranu, nazivamo četnicima. Ta naredba je dugo bila na snazi i ne sjećam se ko ju je prvi prekršio. Ali, znam, da prije 2000. ili 2001. godine, to niko nije smio. Mogao je dobiti zabranu rada.
Ali šta se desilo onda? Kada smo ih mi prestali tako zvati, onda su oni, ne samo pojedinci, već cijeli sistem, odnosno dva sistema, počeli sami sebe da zovu četnicima. Počeli su imenovati ustanove, studentske domove, ulice, naselja (Draževina)… Proveli su rehabilitaciju glavnog u četnika i, možete misliti, proglasili ga antifašistom. Sada je u entitetu, u kojem se slavi četništvo, postrojavaju jedinice koje baštine tradiciju klanja i ubijanja civila, neradni dan 9. maj, Dan antifašizma. Da naravno, jer oni smatraju da je antifašizam pobiti 100.000 muslimana; počiniti genocid; etnički očistiti pola Bosne; porušiti sve njihove bogomolje… Takvi antifašisti danas slave Dan antifašizma, kao globalnog projekta, koji je 1945. godine porazio i Dražu Mihailovića, dakle – njihov projekat, koji su danas rebrendirali.
Prije koju godinu, negdje u tom entitetu, uvozili iz Azije šećer od trske i pakovali ga ovdje. A napravili svoj brend: domaći šećer. Svi znali da nije domaći, ali ga tako zvali i kupovali. Jbg, jeftin i sladak – zažmiri i jedi.
Tako je i sa ovim brendom antifašizma u bh. entitetu Republika srpska.
Slučaj drugi. Pišući o ratnim zločinima u svojim knjigama i brojnim novinskim tekstovima (čak ni u ratu, kada sam imao tek 21 godinu, pred sobom pisaću mašinu i otvorene strane najutjecajnijih novina u tome trenutku u Bosni i Hercegovini) nikada nisam generalizirao, optužujući jedan narod za počinjene zločine, za Agresiju, za Genocid. Trošio sam puno vremena da dokazujem ljudima na ‘našoj strani’ da svi Srbi nisu četnici, da je svaki zločin individualan i da se ne može čitav jedan narod staviti u okove nekoliko (stotina ili hiljada) zločinaca. Sve to vrijeme, stajalište većine novinara, kao općenito intelektualaca na području, koje je trpilo posljedice opsade, agresije, zločina, bilo je potpuno jasno: ne može se jedan narod optuživati za zločine pojedinaca. I u tome smo uspijevali – u javnosti, na području pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, nije bilo generaliziranja, javno iznošene mržnje prema drugim narodima itd. Šta više, sistematskom rušenju islamskih bogomolja pod kontrolom zločinačke Vojske RS i zločinačkoh HVO-a (ključni komandanti, osnivači i oficiri ovih vojski osuđeni su za najteže zločine koje su njihove vojske počinile), pokušalo se sistematski suprotstaviti sprječavanjem razvoja mržnje. Na sve srušene džamije pod kontrolom ove dvije vojske, odgovoreno je čuvanjem crkava i katedrala, njihovim obnavljanjem i zaštitom na teritoriji gdje je kontrola bila u rukama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Naravno, rat je vrijeme kada se ne mogu baš sve stvari držati pod kontrolom, pa ni pojedinci koji su narušili sistem – jer zapaljeno je nekoliko crkava. Ali, na sreću to su ostali incidenti.
Čak su i u Hagu permanentno zahtijevali da se zločin individualizira. Optuženi su i osuđeni brojni zločinci, ali srpski narod nije. Niti je trebao biti osuđen, niti je moguće osuditi jedan narod.
Međutim, šta se desilo. Kultura življenja, uspostavljena u novim okolnostima, redefinisala je potpuno nacionalni odnos kod Srba prema zločinu, prema Genocidu, prema Agresiji. Čak su u ovim godinama skoro nestali i pojedinci koji su imali čist um i dovoljno hrabrosti da kažu istinu. Ostatak te zajednice, opijen mitom o srpstvu kao etničkom ekskluzivitetu, ili podržava ratne zločin(c)e ili ih ne osuđuje. Najviše je pak onih, koji su navodno okrenuti budućnsoti o navodno nezainteresovani, ali ako im spomenete genocid, oni će vas prekinuti i reći, kako je neko njihov stradao, kako je zaklan, ubijen, strijeljan i da su svi u ratu isti.
Ne, nisu isti. Ako želiš da znaš istinu, onda uzmeš dokumente, knjige, presude… I znaš da nisu. (Kada kažem knjige, ne govorim o srpskoj mitologiji, koja je na dobrom putu da, dva milenija poslije, nadmaši grčku)
Slučaj treći. Željeli smo, čak i u ratu, da gradimo Bosnu i Hercegovinu, kao državu ravnopravnih naroda. Uvjereni da pod jednim krovom možemo svi živjeti. Bošnjaci su natpolovična većina i ako oni kažu da su vrata na svakom koraku ove zemlje otvorena i drugima, očekivali su da će biti i njima, tamo gdje su manjijna. Ali, desilo se čudo: u entitetu iz kojega je protjerano 99% živućih Bošnjaka i porušeno 99,8 % džamija, mesdžida i tekija, u kojem su opljačkane sve kuće Bošnjaka, hiljade njih spaljene… rekli su: -Ne , mi nećemo da živimo sa vama!
A mi smo, čak i poslije silovanja, opsada Sarajeva, Srebrenice, Goražda, Bihaća, nakon genocida, opet rekli: -Ali, mi hoćemo!?
A oni nam poručili opet i svaki dan poručuju: -Ne, mi nećemo da živimo sa vama!
A nama bilo sve neuvjerljivo, kao što je i dan-danas. Sami smo sebe lagali i tješili: Ma nije to tako. Oni to zbog političkih poena.
Da, i tako 30 godina.
Sjetio sam se onoga vica, kada je Haso opljačkao banku. I kaže mu sudija: -Haso, ako vratiš novac, smanjit ćemo ti kaznu.
Haso njemu odgovori: -Dragi sudija, da sam htio vraćati novac banci, uzeo bih kredit!
Hele, tako i vlasti u tom entitetu, koje baštine Ratka i Radovana, jasno i glasno nama kažu: -Da smo htjeli živjeti sa vama, ne bismo vas protjerivali, sve vaše porušili… Ne bismo vas trpali u masovne grobnice…
A onda su se pohasili i Latini!
Neće ljudi sa nama! Neće u isti entitet, pa hoće svoj komad naše zemlje, kao i ovi prvi. Njima se Bosna ne gadi i rado bi uzeli komad, gospodarili njime ili ga odnijeli susjedima, da bi kupili povijenu ili istorijsku privrženost, onako kako kupuje pudlica privrženost gazdi, kada mu donese bačenu kost, a najradije bi je pojela.
Dakle, njima se ne gadi bosansko blago. Rado bi ga uzeli. Gade im se Bošnjaci. Zato su otvarali logore i etnički očistili svoja sela i gradove. Smislili su škole pod jednim krovom, koje čak ni Hitler nije smislio. Da se ne bi miješali sa našom djecom. Vole oni škole, jer to je tekovina Europe, kojoj pripadaju, ali ne vole nas.
Danas, trdeset godina poslije, šta je danas? Na ovim područjima, koja su u Zapadnoj Hercegovini potpuno očišćena, tamo je većina predstavništava stranih firmi u Bosni i Heregovini. To je od za razvoj Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u način kako su došli do tih predstavništava tokom rata ili netom poslije njega) aIi nije nikako dobro što ne daju Tuđmanovi sljedbenici, sljedbenici Mate Bobana i nekih drugih zločinaca da tu žive i rade Bošnjaci. (Vidjeli ste prije nekoliko sedmica kolika se frka digla što se vratilo u neku mostarsku ‘homogeniziranu’ općinu nekoliko stotina Bošnjaka – čak i mediji su optuživali Čovića, kako je to smio dopustiti, da im Bošnjaci uđu ‘sa zada’). Ali te firme žive prije svega ili pak isključivo od prodaje u Sarajevu, Zenici, Bihaću, Tuzli… Roba je izvrsna. Mreža dostave raznih roba perfektna. Sve je na evropskom nivou, kako to traže velike firme. Ali, nije baš sve super. Ima neki fašizam, koji tu živi, koji ne želi muslimansko uho na tom području. Da razjasnimo sami sebi, odnosno da pojednostavimo: Još uvijek u Zapadnoj Hercegovini ne vole Bošnjake, ali vole naš novac. Razvili bi oni mržnju do širih i dubljih razmjera, isto kao i ovi koji vode susjednu nam državu, koja promiče europejske vrijednosti, ali žao im naših para. Ko će kupovati ako nema balija?
A nama je to sve nedovoljno uvjerljivo. Sami sebe uvjeravamo da nije to tako, isto kao što smo govorili 1992. godine, kada su nam poručili Radovan i njegovi, da će ovaj narod odvesti u nestanak. Isto kao što nismo vjerovali, kada je gorio Kozarac, da četnici neće dirati Trnopolje (500 metara zračne linije), a u Kozarcu nisu vjerovali, nekoliko dana ranije, kada su gorjele Hambarine, da će njih neko dirati. Govorili su: -Pa nismo mi nikome krivi, zašto bi nas dirali?
A oni su došli, sve što su mogli stići zaklali su, stavili u logore ili na licu mjesta silovali, izrešetali…
To je ta krivnja koju nosimo.
Slučaj četvrti. Naša krivnja u našim očima! Krivi smo jer se nismo odbranili i četnici napravili genocid; krivi smo što nismo izborili pobjedu u Dejtonu, pa sada imamo ovakvu Bosnu; krivi smo što nismo deblokirali Sarajevo pa su oni ubili 1.600 djece; Krivi smo za sve i na toj krivnji, narasli su zločinački projekti, s obje strane. Tako mi vidimo našu krivnju.
Mi smo krivi jer smo na putu njihovim ideologijama uništenja ove zemlje. Tako su oni, na tekovinama genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, sebe imenovali zaštitnicima predziđa kršćanstva!
Ja tebe serdare, ti mene vojvodo…
Korijen svih zala prema Bosni leže, vjerovali ili ne u njihovom uvjerenju, koje živi vijekovima, da smo glupi Bosanci! Da nismo dorasli stepenu na kojem su oni: nebeski narod ili europski narod! A Beogradom i Zagrebom, upravljaju decenijama upracvo oni koji su otišli odavde. Sada valjda žele pokazati: a) da su glupi oni koji su ostali; b) da treba uništiti dokaz odakle su došli na vrele pločnike metropola.
Ili smo mi zaista glupi Bosanci?! Glupi Bosanci različlitih vjerskih i etničkih identiteta?
Vrijeme je da prestanemo dopuštati toj kulturi, nama bliskog istoka i zapada, da Bosnu, Bošnjake, ali i sve ostale, gledaju kao glupe (Živiš u Bosni, živjeli tvoji 500 godina, a onda dođe krkan i kaže, nismo mi bosanski Srbi. Taj polazi od toga da su pripadnici toga naroda glupi ili da nemaju hrabrosti da kažu: -Odjebi, ovo je naša zemlja. Bosna je i srpska! A šta smo, ako nismo bosanski Srbi? Srbijanska dijaspora? Na privremenom radu ili boravku? Nije ni čudo što nam djeca odlaze u Beograd i Novi Sad zauvijek, smatrajući da je to njihova domovina i otadžbina.
A tamo, čak i one koji su tamo došli prije stotinu godina, zovu: Bosanac!!! Vidio sam svojim očima i čuo vlastitim ušima. O, Bože, koliko gluposti je srpska politika zadnjih decenija izrodila. U povijesti srpskog naroda će biti markirani kao izdajnici Srba, jer su se odrekli Bosne, a imali su cijelu Bosnu kao svoju domovinu i život u njoj stoljećima. Nažalost, hrvatski političari su, kao loši đaci, hinjski prepisivali zadaću i zadnjih godina pokušavaju, da to rade. Mnogo kasne i kao mrtvi fazani padaju, ljudi bez ‘muda i časti’. Srpska politika, iako nije časna, imala je bar tu ludu dozu odvažnosti.)
Ali to je sve njihova glupost, šta je sa našom?)
Kada kažu ovi da ne žele da žive sa nama, u čemu je problem. Ne moraju! Vrijeme je da i mi jednom jasno i glasno kažemo: nećemo MI da živimo sa vama, koji ste izvršili agresiju, genocid, zločine. Sada smo prinuđeni, jer je, kako kaže Milo Đukanović, „nažalost, zasluženi politički pogreb ovih retrogradnih projekata ostao nezavršen posao“. Ali, mi ne želimo! Sve dok se ne očistite od zločina, kao od virusa!
Dakle, mi Bošnjaci, koji smo u povijesnoj zabludi, moramo razjasniti sebi da nas ne žele sa sobom, ali razjasniti konačno sebi da ni mi ne želimo sa njima, sa onima koji su činili, podržavali ili sada negiraju zločine, negiraju genocid, negiraju Bosnu i Hercegovinu. Oni nam ne trebaju. To su neprijatelji i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Oni su neprijatelji i Srba, i Hrvata i svih drugih u Bosni i Hercegovini. Te snage moraju biti politički poražene. Oni mržnjom kaljaju ovu zemlju!
Kako ih poraziti?
Naravno: Politički i demokratski! Ne kao što su oni htjeli nas: progonom, klanjem, ubijanjem, logorima i silovanjima.
Kako onda da ih porazimo???
Pa ne znamo? Važno je da znamo šta želimo! Onda ćemo naći načina da to i uradimo.
Prvo, treba da počnemo voljeti ovu zemlju i sebe, a ne vlastite zablude, koje su nas dovele tu gdje danas jesmo. Drugo, ako je volimo, onda polazimo od toga da je ova zemlja oduvijek bila zemlja pripadnika raznih konfesija i etničkih grupa. Ona to mora i ostati. I treće (neka bude po komšijski, tri puta), u ovoj zemlji su se oduvijek natjecali ko Bosnu kao domovinu više voli: Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (Muslimani).
Kao i sve drugo na svijetu, tako je i sa zemljom: ako je ne voliš, ili je počni voljeti ili idi iz nje. Ima lijepa sevdalinka, uz koju smo svi odrastali: „Neka ljubi ko god koga hoće/ od nameta, nema selameta“!!!

Piše Mehmed Pargan