Izvor: Ilma Plojović

Edib Mušović je bio poznati muzičar, kompozitor, jednom riječju umjetnik, rođen 26. novembra 1961. u Sjenici, a sa pet godina dolazi da živi u Novi Pazar. Bio je sin Idriza Mušovića i Nusrete Pučić i ima sestre Elviru, Eminu i Selmu. Bio je u braku sa Vahidom Ragipović Mušović. Imaju dvoje djece, Jonuza i Zehru Mušović.

Izvor: Ilma Plojović

Kada je bio mladić interesovale su ga mnoge vjere pa je proučavao njihove historije, živote vjerovjesnika, itd. Prvo je proučavao hrišćanstvo kao filozofiju i kada je to iscrpio nastavio je sa proučavanjem judaizma. Znao je mnogo citata iz Starog i Novog Zavjeta.

Što se islama tiče, tu je bio neiscrpan, neumoran i upečatljiv. Umio je na jako jednostavan, pitak i interesantan način da omili ljudima islam, uz Božiju pomoć da im na jednostavnim primjerima objasni islamsku doktorinu tevhida.

Svoje prijatelje hrišćane, uz Božiju pomoć, uspio je da privoli da priznaju poslanstvo Muhammeda s.a.v.s. Njegovo široko poznavanje vjera, davalo mu je mogućnost da realizuje mnoge debate na temu hrišćanstva, islama, pa čak i sa ljudima koji su završili bogosloviju. Debate koje su vođene bile bi završavane bez ijednog povišenog tona ili nesuglasice. Među prijateljima je brojao mnoga sveštena lica, jevreje, koja bi kroz cijeli život obilazio u manastirima.

Najbolje doba pazarskog islama je bilo za vrijeme rahmetli ef. Faruka Demića uz kojeg je omladina masovno počela da ide u džamije pa su se stariji čudili tim masama. To omasovljenje je koštalo Demića i bukvalno je protjeran iz Pazara. Na polju djelovanja omiljavanja islama, kako nemuslimana tako i muslimana, njihovo upoznavanje sa ljepotama namaza uz rahm. ef Demića bio je i njegov ahbab, učenik, uzdanica – Edib Mušović.

U poznijem dobu, da’vu je najviše širio putem interneta, gde je bio admin stranice “Povratak u islam”, i na svom profilu preko live debata. To je činio i u svakoj prilici u svakodnevnom životu. Susret sa njim je uvijek bio ispunjen bogatim repertoarom pouka i poruka i pri svakom susretu sa njim si mogao da se okoristiš.

Posjedovao je nemoguće znanje koje je nesebično dijelio, a posebno je umio da sluša sagovornika. Svemu je pristupao sistematično i ne bi mu bilo mrsko da satima, danima, mjesecima radi na nekoj pjesmi, dok je ne bi doveo do savršenstva, jer je njegovo uho čulo ono što nijedno drugo nije.

Svirao je mnogo instrumenata, a u zadnje vreme srce mu je posebno osvojio Oud (lutnja), žičani instrument kojem je strepio kako će ga spustit jer je od jako tananog materijala-kako bi govorio. Svuda bi ga nosio sa sobom, kada bi išao u šetnju, na izlete, u bolnicu. Kada bi izlazio iz bolničke sobe, oudu bi ustupao krevet i pokrivao ga čaršafom. A kada bi svirao, žene iz susjednih soba bi govorile: “Popusti ton, nisi samo ti bolestan!”

Svoju suprugu, moju halu (tetku), je nestvarno volio, da bih se često pitala da li može toliko vremena da prođe a da ljubav ne jenjava!?

O životinjama da ne pričam. Gdje god bi na ulici pronašao štene ili mače, dovodio bi ga kući i istog dana napravio kuću. Hranio i vodio veterinarima.

Svakodnevno je provodio vreme sa prijateljem koji ima nadimak Šelja, koji udara u tarabuku dok Edib na oudu ili gitari prati ritam. I to često pored rijeke Raške.

O moralnim vrijednostima, o poštenju, dobrodušnosti, merhametu, umjetničkom izražaju, znanju, intelektu, jednostavnosti, nesebičnosti koja je cvijetala u Edibu, ne mogu riječi da pronađem.

Svakog drugog ili trećeg petka u posjetu bi mu iz Kraljeva dolazio prijatelj A., kada bi zajedno išli da klanjaju džuma namaz, i ostala dva namaza obilazeći svaki put drugu džamiju. Sa A. je ostao kućni prijatelj, sa kojim se pomagao i u dobru i u iskušenjima, a njihove porodice ostale su da poštuju običaje i vrijednosti jedne drugih.

Bio je i admin grupe “Pitica Ramazanka” i mnogo je volio u prediftarski vakat da obilazi različite pekare i na kraj grada, te da nam prenese atmosferu ispred pekare i iz pekare. Fotografijom bi sačuvao svaki lijepi trenutak.

Kao i znanje i svoja ozvučenja je nesebično ustupao, a na Arap džamiju je donio ozvučenje iz Turske. Bor džamiju je branio ne mareći za svoj život, naoružan i u ume Allaha. Nikad ispred neke zajednice, uvek sam, neustrašiv, ulivao je poštovanje svakome. Mogao je neko da ga voli ili ne voli, ali ga je svako poštovao jer je makar i u dubini duše znao da Edib uvek govori istinu i samo istinu. Koliko god nekad i gorka bila.

Iza sebe je ostavio more materijala, more instrumentala, pjesama, ilahija. Kompletan mevlud Arifa Sarajlije. More nezavršenih projekata. More prelijepih fotografija. More videozapisa. More znanja. Iza sebe je ostavio ogroman pečat, neizbrisiv trag svoju suprugu
i evlad (djecu).

U njegovom studiju smo snimili mnoge ilahije, od kojih “99 Allahovih lijepih imena” koja broji skoro 6 miliona pregleda. Zahvaljujući njegovom umijeću a manje mome talentu, ta ilahija je našla put do ljudi koji žive na svim krajevima svijeta.

Danas, kada ga već tri dana nema među nama-koji zemljom hodimo, svakodnevno slušamo VELIKE riječi, neznanih ljudi iz različitih krajeva svijeta koji zovu moju halu (tetku) i govore joj da su zahvaljujući Edibu zavoljeli islam. O, kako su to samo velike stvari!

Edib je živio život kakav je mogao u ovakvoj sredini, a učinio ga je raznolikim i ispunjenim. Bio je uvijek srećan. Uvek zadovoljan. Razrahaćen. Jednostavan. Neopterećen.

Molim Allaha dž.š. da mu se smiluje i podari mu najveće deredže Firdeusa a porodici sabur.
Amin!

Ilma Plojović