Izvor: SEJL MEDIA

U bosanskohercegovačkoj javnosti malo se zna o dešavanjima u Sandžaku devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno od 1990. godine i povratka velikosrpskih ideja na političku i društvenu scenu u Srbiji i Crnoj Gori pa do 2000. godine i kraha Miloševićevog režima. S pravom je fokus bosanskohercegovačke javnosti na dešavanjima u Bosni, posebno onim ratnim – od 1992. do 1995, ali je itekako važno da se govori, a posebno zabilježi zločin koji je počinjen nad Bošnjacima Sandžaka u tim vremenima. I to zločin koji nije bio stihijski, pojedinačni, već itekako dobro osmišljen, organiziran i realiziran uz učešće političke vlasti, vojske, policije i svih drugih struktura Srbije i Crne Gore koje su bile neophodne u realizaciji državnog terora nad vlastitim građanima.

Džemail Halilagić, rodom iz Priboja i stalno nastanjen u Priboju, novinar, publicista, aktivista civilnog sektora u zaštiti ljudskih prava, u nekom vremenu i politički aktivista SDA Sandžaka, nedavno je u Sarajevu objavio knjigu Sandžak bez Bošnjaka – Velikosrpski zločinački plan. Halilagić je u pet poglavlja knjige obradio dešavanja devedesetih godina prošlog stoljeća u tri sandžačka grada: u Priboju, Pljevljima i Prijepolju. Prvo poglavlje donosi hronologiju zla u Priboju od 1990. do 2000. godine uz svjedočenja. Drugo poglavlje posvećeno je Prijepolju i tamošnjim dešavanjima uglavnom u periodu od 1992. do 1996, uz svjedočenja te hronologije zla. U trećem poglavlju zabilježena je hronologija zla u Pljevljima, potkrijepljena također svjedočenjima. U četvrtom su poglavlju svjedočenja o zločinima počinjenim u pribojskim selima, a u petom kazivanja porodica žrtava iz Sjeverina i Štrbaca. Da bi pokazao kontinuitet zločina nad Bošnjacima Priboja, Pljevalja i Prijepolja, Halilagić je u knjigu uvrstio i svjedočenja iz Drugog svjetskog rata, kao i kraću historiju Priboja i Prijepolja.

Priboj, Pljevlja i Prijepolje tri su sandžačka grada koja gravitiraju istočnoj Bosni, a Priboj i Pljevlja graniče s bosanskim gradovima Višegrad, Rudo, Čajniče i Foča. Upravo se u ova dva sandžačka grada i desio najveći teror i zločin nad Bošnjacima devedesetih godina prošlog stoljeća, a najviše tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Plan političkog, vojnog i policijskog sistema Srbije i Crne Gore, u ratno vrijeme Savezne Republike Jugoslavije, bio je da se u Priboju i Pljevljima etnički očisti od Bošnjaka širi prostor uz granicu prema Bosni i Hercegovini, i to kroz otvoreni teror, ubijanje, protjerivanje, paljenje imovine, a da se raznim vrstama pritisaka, poput otpuštanja s posla, prijetnji, zastrašivanja, povremenih premlaćivanja, selektivnim paljenjem imovine, izvrši pritisak na šire bošnjačko stanovništvo u ovim općinama kako bi napustili svoja ognjišta. Dobrim su dijelom u tome i uspjeli.

U Priboju je prepolovljen broj Bošnjaka od 1991. do 2002. godine. Naime, na popisu 1991. godine bilo je 33% Bošnjaka (koji su se izjasnili uglavnom kao Muslimani), a na popisu 2002. godine bilo ih je 15%, što je za oko 7.000 ljudi manje. Približno dvadeset sela i zaseoka u pribojskoj općini, koja gravitiraju Bosni, etnički je očišćeno, 185 kuća je uništeno. U pribojskom selu Sjeverin oteto je 22. oktobra 1992. godine i ubijeno 17 Bošnjaka. Iz voza u Štrpcima 27. februara 1993. godine oteto je i ubijeno 19 Bošnjaka iz Sandžaka. I danas je gotovo nepoznato javnosti da je Vojska Jugoslavije (SRJ) 18. februara 1993. godine bombardirala minobacačima pribojsko selo Kukurovići. Tom prilikom ubili su troje ljudi: Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač, a onda su zapalili selo.

Dakle, Vojska Jugoslavije djelovala je artiljerijom po svojoj teritoriji, po civilnom bošnjačkom stanovništvu. Iz Doma zdravlja u Priboju kidnapirana su, a onda i likvidirana dva Bošnjaka koja su tu dovedena iz Bosne i Hercegovine na liječenje nakon ranjavanja. Kidnapiran je i Nusret Kulagija iz Zaostra, kao i Sabahudin Ćatović i Hasan Mujović. Svima se gubi trag. U Sjeverinu je ubijen Ramo Berbo.

U Pljevljima najveći zločin tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjen je u regiji Bukovica, koja gravitira istočnoj Bosni i obuhvata 37 sela, uglavnom nastanjenih Bošnjacima. Pred agresiju je Bukovica imala približno 900 stanovnika. Tokom 1992. i početkom 1993. godine Vojska Jugoslavije i Policija Crne Gore etnički su očistili petnaest sela. Ubijeno je šest Bošnjaka uglavnom u svojim kućama: Hajro i Ejub Muslić, Latif Bungur, Hilmo Drkenda, Džafer Džogo, kao i starica Bijela Džaka. Zbog torture, samoubistvo su izvršili: Himzo Stovrag i Hamed Bavčić. Iz Bukovice je kidnapirano dvanaest osoba i odvedeno u Čajniče, sedmerica su vraćena u Pljevlja, a peterica razmijenjena u Goraždu. Pretučeno je 76 Bošnjaka, a 31 nosi trajne posljedice premlaćivanja. Sva imovina u bukovičkim selima je opljačkana.

U selu Planjsko zapaljena je i potpuno uništena džamija 19. aprila 1993. godine. U selu Raščići ekspolozivom je 20. maja 1993. godine uništena munara džamije koja datira još iz osmanskog perioda. U samom gradu vršena su zastrašivanja, a u čemu je prednjačio vojvoda Milika Čeko Dačević, koji je zlostavljao i progonio Bošnjake po gradu, palio njihove lokale, tako da je od 400 privatnih radnji Bošnjaka ostalo da radi samo njih pet. Vojvoda Dačević je s nekoliko hiljada naoružanih pristalica u potpunosti ovladao Pljevljima 8. i 9. augusta 1992. godine, blokirao prilaze gradu, blokirao najvažnije institucije i najavljivao obračun s Bošnjacima. Nakon ovog događaja, koji je bio instruiran od vlasti Crne Gore, obavještajnih i drugih struktura, Bošnjaci Pljevalja masovno napuštaju ovaj grad. Cilj je bio postignut.

Džemail Halilagić prepoznao je namjeru režima u Srbiji i Crnoj Gori već 1990. godine i od tada je brižljivo bilježio najvažnije događaje, prije svega u Priboju, ali i u Pljevljima, Prijepolju, Novoj Varoši i drugim sandžačkim gradovima. Bilježio je, kada je riječ o Priboju, svaki slučaj torture nad Bošnjacima, bilježio je važne odluke lokalne vlasti koje su se odnosile na poziciju Bošnjaka u gradu. Bilježio je odluke privrednih subjekata koje su imale posljedice po Bošnjake. Bilježio je sve istupe civilnih, vojnih, policijskih organa vlasti, kako lokalnih, tako i državnih, a koji su se odnosili na položaj Bošnjaka Sandžaka. Bilježio je važne novinske članke koji su bili ratnohuškački, tendenciozni, kojim su blaćeni Bošnjaci, proglašavani zločincima, diskriminirani.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Halilagić je bio posebno aktivan, izlažući se velikim rizicima, pa i mogućnošću da bude likvidiran, ali nije posustajao. Bilježio je svaki incident, ali i aktivno učestvovao pa i organizirao zbrinjavanje bošnjačkih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, posjećivao ranjene u bolnici u Priboju, javno govorio i putem Sandžakih novina pisao o svim tim dešavanjima u Priboju, Pljevljima i drugim gradovima. Kritizirao je politiku koju su lokalne i državne vlasti vodile prema Bošnjacima u Sandžaku, posebno u Priboju.

Halilagić je bilježio, pisao i govorio i o vikend-četnicima, ali je bilježio i slučajeve vojne pomoći Vojske Jugoslavije Vojsci Republike Srpske. Mogao je biti važan svjedok u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, a bio je svjedok za slučaj Sjeverin.

I nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, tortura nad Bošnjacima u Sandžaku, a posebno Priboju i Pljevljima se nastavlja, a Halilagić ne prestaje evidentirati sve najvažnije događaja na terenu, ali i odluke, uredbe, zaključke raznih državnih organa, novinske članke i medijske istupe, sve do oktobra 2000. godine i pada režima Slobodana Miloševića.

Halilagić je bilježio i najsitnije i najkrupnije događaje. Nije mu promaklo da u januaru 1990. godine na izborima u Fabrici automobila u Radnički savjet i Poslovodni odbor nije izabran niti jedan Bošnjak. Da u skupštini ove općine, od 81 delegata, bivaju izabrana samo tri Bošnjaka. Bilježi Halilagić i smjenu urednice Radija “Priboj” Bisere Džidić 2. maja 1990. godine, kao i smjenu Muje Šukića s pozicije glavnog i odgovornog urednika Informativnog glasila FAP-a, i time pripremu za medijsku hajku na Bošnjake. Bilježi Halilagić i osnivačke skupštine Socijalističke partije Srbije, SDA Sandžaka, izlazak prvog broja revije Sandžak 27. septembra 1990. godine i prodaju 300 primjeraka u Priboju. Zabilježio je i prva privođenja Bošnjaka Asima Gogalića Žutog, potom otpuštanje radnika iz FAP-a u decembru 1990. godine u omjeru 1:4 na štetu Bošnjaka u odnosu na Srbe. Počinju i ratnohuškački tekstovi u Pribojskim novinama, neke od njih donosi Halilagić u cijelosti ili dijelovima.

U oktobru 1991. godine Halilagić izvještava i bilježi da Pribojem kruži pismo s pozivom na likvidaciju Bošnjaka. Bilježi i veliki broj izbjeglica iz Priboja u Bosnu krajem 1991. godine. Zabilježio je Halilagić i ranjavanje u ruku jedanaestogodišnje djevojčice Azre Halilagić dok se igrala na ulici s drugom djecom 19. januara 1992. godine. S početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinje i pojačana tortura nad Bošnjacima u Sandžaku. Halilagić zapisuje svaki slučaj na teritoriji Priboja, a koliko uspijeva, i u drugim općinama. Bilježi silovanja starice u selu Rijeka u junu 1992, silovanje druge starice u Kukurovićima, pretrese kuća i premlaćivanja Bošnjaka, sve s datumom i imenima.

Halilagić bilježi da se u maju 1992. godine u FAP-u proizvedeni kamioni prerađuju u oklopna vozila kojima je dato ime “Čarli” i koje koriste Vojska RS-a i Vojska Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Više stotina događaja zabilježio je Halilagić u Priboju sve do 2000. godine, posebnu pažnju posvećujući 1999. godini i vremenu NATO udara na Srbiju, kada su Bošnjaci ponovo bili na meti civilnih i vojnih vlasti Srbije i Crne Gore.

Na isti način Halilagić je bilježio i događaje u Prijepolju i Pljevljima, a sve potkrijepio i svjedočenjima osoba koje su zločine preživjele.

Izvor: STAV