Foto: AA

Sjeničko-pešterski ćilim poznat je nadaleko. Vijekovima se on u regiji Sandžak, na jugozapadu Srbije, izrađuje na isti način i sa istim šarama i motivima. Za izradu ćilima koristi se vuna sjeničke autohtone ovce pramenke. Zanat zahtjeva strpljivu i vještu tkalju, sa zlatnim i mirnim rukama. Takva je Sadija Totić iz sela Ursule kraj Sjenice.

Sadija u krugovima poznavalaca tog starog zanata važi za prvu tkalju sjeničkog kraja. Ta titula joj opravdano i pripada, jer se ona tim poslom bavi preko 40 godina. Tkanju su je, kada je imala sedam godina, podučile majka i nana.
“U kući nam je i dalje na podu prostrt ćilim koji sam ja uradila kao mlada i donijela ga mužu kada sam se udala. Takvi su običaji bili, djevojka se nije mogla udati ako nije imala ćilim i ako nije ovladala tom vještinom. Sada su druga vremena, kćerku nisam uspjela da naučim, mlada se udala zato ću učiiti snahu i unuke, ako budu željele. Ja sam sa sedam godina naučila, jednostavno od malih nogu, kao da sam sebi naslutila i predvidjela da ću se i kroz život baviti tkanjem”, priča tkalja Sadija Totić.

Da bi se dobio čuveni po kvalitetu sjeničko-pešterski ćilim, potrebno je dosta vremena. U pitanju je dug proces jer se domaćice u tom djelu Sandžaka tkanjem bave samo kada završe prioritetne poslove u svojim domaćinstvima, pa je tako duga zima koja vlada na Pešterskoj visoravni, period kada najviše vremena tkalje posvete izradi ćilima.
“I zimi ja puno posla imam u štali i oko proizvodnje mliječnih proizvoda. Imam veće stado ovaca i 20 krava. Ono vrijeme koje bih tokom ljeta provela u bašti i bavila se poljoprivredom, ja sam u kući i izrađujem ćilime. Neki su mi poručeni i šaljem ih u inostranstvo i tako lijepo zaradim, nije plaćeno koliko bi trebalo ali nije loše dodatno zaraditi. Mene ovaj zanat opušta, vraća me u mladost, tako da kada porudžbina nema ja i dalje tkam i to najčešće nosim kao dar prijateljima povodom neke svečanosti ili proslave, kad se neko uda, oženi ili dobije dijete. Jeste da ja brzo i kvalitetno radim ali sve to dugo traje. Mnogo muke oko jednog ćilima. U određenom periodu godine ošišamo ovce koje imamo u gazdinstvu, potom se vuna pere i raščešlja, ispredem je i ja je sama i bojim. Ja sve sama radim do gotovog ćilima, tako ja i osnujem i tkam”, objašnjava tkalja Sadija Totić.

Foto: AA

Sjeničko-pešterski ćilim odlijevao je vijekovima. Izrađuje se preko pet vijekova na isti način, na vertikalnom razboju sa dva lica. Prepoznatljiv je po kvalitetu, bojama i šarama.
“Ćilim koji ja izradim, gusto i čvrsto tkan, može da traje 100 godina sa jedne i isto toliko sa druge strane. Možda je tajna i u ovom kraju, ovo je zdrava sredina, ovdje su nam i prilikom izrade ćilima inspiracija livade i poljane, a baš tu pasu i ovce koje daju kvalitetno mlijeko ali i kvalitetnu vunu koja je presudna za vijek trajanja ćilima. Motivi na ćilimima ovog kraja su geometrijski oblici i šare. Kao kada su ga iz Persije na ove prostore donijeli Turci. Na ćilimima se nalaze često cvijetovi, perunika, nju ovdje svi u avliji imaju, poljske ljubičice i lale. Izradila sam ćilima u životu da se može njima prekriti neko veće brdo”, kaže vrijedna tkalja iz Ursula, sela udaljenog 20 kilometara od Sjenice.

Sjeničko-pešterski ćilim upisan je u nacionalni registar kulturnog naslijeđa, na listi su i pirotski i staparski ćilimi. Kako je ranije najavljeno, institucije Republike Srbije će zvanično predložiti Unesku da na listu svjetske kulturne baštine uvrsti i ova tri ćilima.

Za SEJL MEDIA Aleksandar Nićiforović