Vijest da su džamije ponovo otvorene za vjernike, zatekla me u samovanju pa joj se vraćao nekoliko puta. Nije da provjerim, već da sebe uvjerim. Puno je petaka prošlo od kad nisam prešao joj prag. Spremam se, pa gledam u ormar da ne uzmem vehtu košulju. Tražim koju noviju da joj izdrže dugmad lupanje srca. Da ne popucaju!
Miris jasmina u tragovima trljam među dlanovima pa po vratu. Koračam pod abdestom a koraci mi nesigurni kao da prvi put idem dragoj izabranici na sastanak. Pitam se u raskoraku kao da idem djevojci čiji obrazi na dodir prokrvare, a ne ljepotici od kamena i drveta, koja mi evo desetljeće dušu smiruje. Doteklo me je diljem Bosne, a Boga mi i Hercegovine dolje do mora, samo nigdje kao u ovoj duša ne nađe mekšeg pamuka. Hoću li joj u oko lijepo stati? Hoću li tamo biti zraka mjesečine ili trun što suze tjera? A ona, je li ona mene ovoliko poželjela? Čuje li uzdahe moje?
Zastao, gledam u pendžere njene, a srce izdajnik u meni lupa i gura dušu gore u nosnu šupljinu.
Osman-Čelebijina, Potočka, a moja!
U avliji gledam poznata lica dok se hvatam za željeznu ogradu iznad kamenog zida, i na svakom licu vidim istu sliku. Isti onaj išaret što samo radost umije naslikati. Milujemo se očima, jer tako mora, na daljinu. Od kada su oglasili neku čudnu bolešćurinu, koja se ne vidi ali zoblje poput mraka jednog po jednog insana, ni rođeno više se ne grli. Zagledam šadrvan i česme što na abdest zovu, sofe, desna pa lijeva, na obje sam svakog ljeta. Još je slađe u bisernoj noći, ‘nako ispod zvijezda.
Teška drvena vrata ispod kamenog luka, čini se otvaraju se sama.
Aha, poželjela i ona mene, pomislih.

Foto: S.Š

Pogled mi se zakači za mihrab u kojem moj hafiz sjeda i priprema se da nas obaspe ljepotom Knjige časne. Da nam pomiluje sluh u koji se ovih dana utrunilo i previše dunjalučkih tersaluka. Udarila pohlepa i oholost pa redaju ružnoće, a vode presahle da saperu. Susrećem se pogledom sa mojim hafizom, dok pozdrav mira sa usana klizi kod obojice k’o medna rosa što u ramazanu još više sladi. Oči nam pričaju puno da se usta i ne stignu otvoriti. Puno je kahve razgovoruše ne popijeno, a pričekat će. Krenem uz bisamake na mahfila, i svaki pod mojim stopalima zacvili, pa poželim da sam tica i najednom budem gore, na mahfilu. Poziv koji sam čekao danima oglasi se sa usana mladog mujezina pa se primaknem ogradi. A lijevo, kako su propisali a ne kako smo naučili, moj hadžija. Padamo na sedždu i kao da tonem u more pamuka. Učini mi se kako me to džamija u zagrljaj prima. Poturila mi krilo mekše od kadife, i mirisnije od ruže majske, pa mi se ne ustaje.
Lijepo mi!

Autor: Said Šteta, književnik i novinar