Prije islama, ugnjetavanje i iskorištavanje žena bilo je uveliko rasprostranjeno. Prema ženama se postupalo kao prema robovima, ženska djeca su se živa sahranjivala, pravo na razvod je pripadalo muškaracu, a žene nisu mogle posjedovati imovinu niti doprinositi društvu. Bog je potom oslobodio žene od ugnjetavanja kada je preko poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, prije više od 1400 godina, zaštitio prava žena kako bi im sačuvao čast i status u društvu, tj. ona prava koja su žene na Zapadu tek nedavno počele uživati. Od samog početka Islam uzdiže ženu u bilo kojoj ulozi da je obnaša, bilo to da je majka, supruga ili kćerka.

U samom Kur’anu i sunnetu stavlja se veliki naglasak na važnost poštivanja žena koje one itekako zaslužuje. Kroz historiju islama mnoge su žene bile na časnim pozicijama kao intlektualke, učiteljice, ljekari i naučnici. Ono što treba pomenuti, a što je veoma bitno za one koji slijede sunnet i praktikuju šerijat je posljedna poruka poslanika Muhammeda s.a.v.s u kojoj se direktno obratio muškarcima napominjajući im da cijene i poštuje žene. Stoga, obaveza muslimana prema ženi muslimanki je obaveza koju je sam Bog naredio.
“A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada , čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!”(Kur’an, 04:75)

Među prvim muslimanima bila je Hatidža r.a., supruga poslanika Muhameda a.s., žena koja je glasila za najpošteniju trgovkinju svog vremena. Koliko je bila cijenjena govori nam i to da je u pregovorima sa Jezidom na Kerbeli, Husein r.a. pominjao njeno ime i govorio da je on njen unuk, kako bi smanjivao tenzije.
“Hatidža, r.a., je jedna od najboljih žena u džennetu. Najbolje žene u džennetu su: Hatidža, kćerka Huvejlidova, Fatima, kćer Muhammeda, a.s., Asija, kćerka Muzahimova i žena Faraonova, i Merjema, kćerka Imranova.” (Džafić 2019)
Što nam govori da je ona, Hatidža, nastavila inspirisati žene, a svojim pobožnim i skromin životom, te sa svojom hrabrošću pokazala šta sve žena može da postigne. Ona je čovječanstvu zasigurno ostavila neizbrisive primjere koliko je žena sposobna i kako islam i šerijat poštuju žene.

Žena Afganistanka koja je nesumnjivo ostavila traga u historiji Afganistana je kraljica Soraja Tarzi, supruga kralja Amanullaha Khana, koji je vladao deceniju (1919-1929), i koji se zalagao za reforme zapadnog stila namijenjene modernizaciji Afganistana. Nadahnut promjenama u Turskoj, uveo je novi ustav kojim se nastojalo zajamčiti prava žena i muškaraca. Zabranio je dječije brakove, poligamija je bila obeshrabrena, a nadležnost vjerskih vođa sužena. Žene nisu bile primorane nositi veo. Uz svoga muža i koristeći svoje priviligije monarhije, kraljica Soraja, koja je otvorila prvu žensku školu u Kabulu, postala je zagovornica ženskih prava i bila je prva supruga muslimanka koja se pojavila u javnosti sa svojim mužem. Međutim, brzi tempo promjena koji je bio hvaljen u inostranstvu, je uzdrmao konzervativce u većinskom plemenskom društvu, izazivajući pobunu, te je 1929.godine kralj Khan bio prisiljen abdicirati.

Iako je u posljednjih dvadeset godina od kako je pala stara talibanska vlada zabilježen značajan porast uključivanje žena u različite sektore društva, mnoge žene u Afganistanu i dalje imaju ograničeno napredovanje kako u obrazovanju tako i u profesionalnom životu i to pogotovo one koje žive u ruralnim regionima. Mnogobrojna istraživanja su pokazala da ulaganje u žene, tačnije u obrazovanje žena, ima brojne pozitivne efekte ne samo na žene, već i na njenu djecu i porodicu. Ovi ishodi ne samo da poboljšavaju kvalitet života žena i porodica, već se bore protiv siromaštva i podstiču ekonomski rast.

Stoga, kako bi Afganistan napredovao i kako bi nova Talibanska vlada bila prihvaćena, prioritet iste je da se ženama omogući pristup značajnom obrazovanju, poslu i drugim mogućnostima koje će ih ohrabriti i osposobiti da doprinesu izgradnji nacije.

Kako je emancipacija žena postala središte značajne debate i pažnje u cijelom svijetu, a budući da su nejednakosti između muškaraca i žena te diskriminacija prema ženama najstariji problem na svijetu, potraga žena za ravnopravnošću s muškarcima postala je univerzalni fenomen. Vjerovati i raditi ka tome kako bi žene imale jednaka prava po pitanjima obrazovanja, zaposlenja, nasljedstva, braka i politike itd. je stub jedne države i njenog nacionalnog identiteta. Učiti iz vlastite historije i grešaka, te nastaviti tamo gdje je Zahir Šah stao, koji je dopustio ženama pravo da budu aktivne u svim sferama društva, doduše uz veliki oprez kako se historija ne bih ponovila. (Alexander 2021)

Nijedna država se ne može u potpunosti ekonomski i društveno razvijati ako ne iskoristi talenat svojih građana. Razvoj i konkurentnost države ili nacije zavise od efikasnog i efektivnog korištenja njenjih resursa. Ljudski talent jedne države je kritičan resurs, a žene te države su dokazano polovina tog istog resursa.
Nažalost, u prošlosti talibanska vlada je bila daleko od toga i kao posljedica podcjenjivanja žena, primoravanja da zauzmu sekundarni položaj u društvu te oduzimnjem njihovih osnovnih prava, odmah je na početku imala tendenciju da bude osuđena na propast, a država postane ekonomski nazadna, što se i dogodilo 2001-e godine.

Dakle, podržati žene i njihova osnovna ljudska prava, kao npr. pravo na obrazovanje i aktivna inkluzija u društvenoj participaciji, je ključno za novu talibansku vladu. Kako bi trebala nova talibanska vlada da podrži žene da budu članovi produktivnog društva? Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan. Trebaju dozvoliti afganistanskim ženama da se obrazuju i odgajaju sljedeće naraštaje lidera, nastavnika, inžinjera, itd.., jer obrazovanje žena je najmoćnije oruđe za promjenu položaja u društvu i za prosparitet države.

Prijeko je potrebno odobriti da afganistanske žene budu kompetentne u razmišljanju i obogaćene nizom potrebnih vještina kako bi bile u mogućnosti da se brinu za i donose odluke o svom životu, životima svoje porodice i naravno rukovodstvu jedne države. Žena je ta koja ima dominantnu ulogu u osnovnom životu djeteta i važan su dio društva. Obrazovanje kao sredstvo emanicipacije žena može donijeti pozitivnu promjenu stava. Umjesto postavljanja žena na drugostepene linije društva, treba im dozvoliti da zauzmu centralno mjesto i da zahtijevaju svoju ulogu u izgradnji bolje nacije i boljeg svijeta. Stoga, obrazovanje žena je ključno za društveno-ekonomski i politički napredak Afganistana. Prema UNESCO -u, u 2016/2017, stopa pismenosti muškaraca iznosila je 55% za žene, to je bilo samo 29,8 %.

Dakako, svaki početak je težak, ali zašto ne odmah započeti ka ostvarivanju tog cilja? Odobravanje ženama participaciju u obrazovnom sektoru je dobro mjesto za početak. Kao prekretnica i kamen temeljac u emancipaciji žena obrazovanje omogućuje ženama da odgovore na izazove, da se suoče i pronađu balans sa svojom tradicionalnom ulogom i promijene svoj život ka boljem. Ulaganje u obrazovanje i profesionalni razvoj žena ključni je doprinos porasta ekonomije u zemljama koje se razvijaju u politici, rukovodstvu države i obrazovanju cijele nacije. Žene imaju jednako važnu ulogu kao i muškarci i moraju da se oslobode od bilo kakvog kontrolnog uticaja. To ne znači da se žene moraju natjecati s muškarcima u glavnoj ulozi u porodici niti stjecanju vladavine nad različitim sektorima društva. Žene, supruge, majke i vođe imaju svoje jedinstvene darove i sposobnosti koje mogu ponuditi kako u porodičnom životu tako i u službi države i njenog naroda.

Sada se postavlja pitanje hoće li talibansko tumačenje šerijata (islamskog zakona) biti jednako drakonsko kao kad su posljednji put bili na vlasti (1996-2001) ili će se okrenuti orginalonom tumačenju baš onako kako je to poslanik Muhammed s.a.v.s. radio?

No, unatoč strahu od moguće negativne talibanske reakcije o položaju žene, u Afganistanu trenutno živi 18 miliona žena, i nakon 20 godina borbe za svoja prava trebamo biti uvjereni da Afganistanke sebi neće dozovliti da nestanu ili da ostanu zatvorene u kućama kao nekada, čakštoviše trebamo imati povjerenje u njih da će se boriti do zadnjeg trena da zadrže ta prava. One koje su imale mogućnosti da se obrazuju, one znaju ustave i zakone koje im država dozvoljava te samim tim već su dovoljno jake da se suprostave onima kojima pogrešno interpretiraju vjeru i šerijat.

Jedini izazov za Afganistanke koji preostaje je prenošenje navedenih činjenica zakonodavcima i onima koji kreiraju politike, tj. onima koji već na početku mogu početi stvarati okruženje koje promovira emancipovanje žena jer sticanje znanja, moći i iskustva ojačava urođene sposobnosti kod žene. Država u kojoj žene nisu žrtve teškog zlostavljanja ili nepravde, tj.gdje se ne podrazumijevaju kao slabost države, nego gdje su prihvaćene kao snaga nacije i gdje su im uspostavljena “sui juris” (puna vlastita zakonska prava ili sposobnosti) je slobodna država. Tek onda kada Afganistan bude nacija u kojoj žene lideri koegzistiraju i rade rame uz rame sa svojim muškim kolegama će doživjeti prosparitet i mir.

Alena Lena Demirovic

PISjournal